Oči, izglačane bremenom soli ćutanja, a ruke stegnute oko navoja zavjese. Želio je svjetlost – makar sa prozora, pa bila bajata… ali ruke nikako da se pomjere. Žudio je za suncem. Rastegljeni zastori teške boje ostadoše da stražare i brane danu da sobi svane. Ponavlja se ponovljeno. Vjerovatno će mrak opet da prevagne. Ne samo do sjutra. I ubuduće.

– Nema mnogo naroda… – gorela je ledom želje da ga izvuče iz sobe… iz takvog života.

– Hvala ti… – odmače se od okna, ali nastavi da gleda između nabora – … ne mogu.

– Molim te. (iz dubine stomaka) Mogli bismo do stare pekare. Tamo nema nikoga. Samo da sjednemo u dvorište i dišemo. Proljeće je, bato.

– Nemoj… (spusti glavu i uvuče se u košulju dublje)

– Molim te…

Pogleda je, u miligramu trzaja bijes riknu, ali se jednako brzo povuče.

– Zašto? Zašto tako stalno? (misao mu bi iscrpljena) Kuda ovakav? Kad i odavde sve osjećam. Do dubine jame koju nosim. Kao da čitava ulica… ma čitav svijet želi da prodre u mene. Kao da sve što postoji privlačim poput magneta. Zato ja tebe molim seko: hvala ti, ali nemoj više da me mučiš.

Zaplakala bi, da nije plakala toliko često. Presušio je dotok, pa su riječi preuzele ono što bi uradile suze:

– Da postoji način, izgulila bih sve sa tebe na sebe. Ali ja ne znam više od čega je to što te čini sjenkom… ludilo, prokletstvo?… Samo da mi je saznati pravo ime, pa da konačno prestanem. (dotače ga do vrelih prstiju) Od svega najteže je to što osjećam da si odustao. Tu smrt si prije vremena odabrao… a to nije samo kukavički, već za tebe samog uvredljivo.

Pusti ga i ode.

 *

Na drugoj strani istog godišnjeg doba, na poligonu iznad jednog običnog grada, poveća gomila se okupila i tiho šaputala iza njenih leđa. Pažljivo mrmljanje, vodeći računa da joj niko ne zasmeta.

Stajala je u stavu istreniranog lovca. Zategnuta struna i pogled zakovan na neki neobjašnjiv trenutak – kako da meta zapravo nije bila ono što je ciljala.

Otpusti žicu, bez trzaja, kao violinista kad oslobodi pun ton, uz odsustvo vibriranja – strijela silom zaplesa i rascijepi zenicu dokučenog plijena.

Ljudima se ote uzdah. Ponovo. Sedmi put tog dana.

Nije obraćala pažnju, iz tobolca izvuče osmu šaru i nastavi da cilja.

Iz šapata je mogla da čuje: “najbolja je”, “ne želi da učestvuje na takmičenjima”, “niko ne zna zašto je tu? možda želi nekog da ubije?”, “trenira duže od godinu dana”, “vele da je izgubila sve”, “možda je žrtva?”, “svaki put u crnu tačku pogađa!”, “zbog nečega je takva”, “čudna je, ali ovo se ne viđa”.

Osmijehnula bi se, da je umjela… Isključi misli, i osmu strijelu posla.

* * *

Noć bješe vedra. Naoko nježna. Ali ne za njega. Tijelo mu je drhtalo od užasa. Stupio je na ulicu, a bujica odasvud umah zalaja.

Seko, ovo činim zbog sebe – i podiže glavu.

Svaka krošnja poče da se savija.

Vjetar krenu da se u njega uliva.

Sve što je bilo i nastalo od nečega, tražilo je da prodre do njega u njega.

Kao da je bio jedino mjesto gdje hita srž svemira.

I Mjesec poče da se približava Zemlji!, samo da dopre do njega.

Vrištao bi od bolova, jer:

“Premnogo je svega”

Vrištao bi, ali ostade da upija.

A onda sve prestade.

Kao da je u oku orkana. Nagla tišina.

Ono što je bilo nagnuto i približeno – ostade tako, do pola.

Pogleda sve, svuda… Otćuta. Nije više bilo bola.

*

Stajala je na kiši, tražeći kap za koju se toliko dugo spremala.

Tražila je onu, koja je u sebi samu kišu nosila.

Prva među svima… ona koja ne bi padala.

Primijeti je u dubini pljuska. Kako lebdi u ljusci bisera.

Pogled na nju zaključa, pusti strijelu… bez vibriranja… rasu je u sijaset kapljica.

Kiša prestade.

Udahnu… osmijehnu se… i konačno zaplaka.

* * *

Vjerovatno će mrak opet da prevagne.

Vjerovatno će sjenka u sebe da te uvije.

Prokletstvo srca što sa mnogo čime ne umije… ali opet, sve osjeća i sve upije.

Da ti kažem da možeš… ne smijem.

Jer, kako reći nekome, da i Mjesec želi u tebe da se ulije?

Kako da izgovorim da je moć tvoje duše takva,

da moraš svaki put zbog svega da umreš?

Ti si kap koja nosi prirodu kiše.

Istrenirani prsti će da te rasprše,

radi sopstvenog spasa… da se nadoje.

Ništa ne dolazi tek tako, a da odnekud ne otpočne.

A ti si početak…

Najčistiji ton… bez vibracije.

Proljeće si.

Dato ti je da si lijek za violiniste…

Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.