Razgovorljivi smo; osjetljivi na glasove i riječi; uglavnom mislimo da znamo upotrebnu vrijednost pojmova koje koristimo… i uglavnom se za.ebemo.

            “Bitisati” je popularan glagol. Često korišćen u literaturi kao lirovani doprinos pisaca, danas sve više prisutan u običnom razgovoru. Tranzicija iz književne strukture u neknjiževnu dala je “bitisanju” lijep značaj, zavidan položaj, povremeno raskošno kopčenit.

            Privlači pažnju kada “bitisati” smjestite u rečenicu. No, iako će većina reći da sam glagol podrazumijeva “život i postojanje u svoj svojoj opširnosti”, postoji izvornije, preciznije tumačenje. Bitisati nosi uzmah turcizma – te predstavlja “potpunu propast, umiranje, nestajanje”.  Tako suprotno od onoga kako smo navikli da razumijemo. Još jedna konfuznost koja ukazuje da smo prirodno skloni da krtičarimo pod zemljom, ubijeđeni da se tamo nalazi sunce.

            Naravno, i za druge stvari imamo sličnu nelagodu… možda kao skup naraštaja, nagomilanih generacija punih neoprane sičije, sve vrijeme na život i gledamo kroz pogrešnu upotrebu glagola? Šta ako samo sa imenicama umijemo? Vjerujte da ne umijemo… i dalje insitiramo na tome da razvedene žene nazivamo “raspuštenicama”, neudate “usjedelicama”, a fukaru “čovjekom”.

            No, da se ne rastočimo u potocima, vratićemo se započetom… I prihvatiti ono poimanje koje je prisutnije. Bitisati – živjeti punoćom. Lijepo zvuči. Neophodno. Ko onda ne bi volio da bitiše povazdan? A opet, po većinu, neizvodljiv koncept.

            Odlaganje života – možda jedna od najgrđih navika koju samorazvijamo. Devijacija srca kroz autoutrenirano prelamanje istinskih potreba. Teže napada, iz stomaka ophrva što je čovjek umniji. No, čak i da ste svjesni ove muke, i da prepoznajete simptome epidemije – da li razumiješ procese koji su te doveli do nje?

            Jedan od njih se naziva “zastarjeli nagoni za preživljavanje”. Nalik su životinjskoj skali, gdje šatro najjači i najsposobniji opstaju i prenose gen za produženje vrste (zapravo, ni ovo nije istina, jer genetika ne funkcioniše na taj način – traži se što veća raznolikost, ona donosi otpornost i napredak, ne jaka čeljust ili široka šapa). Ako si čovjek, nije više potrebno bježati, loviti, preklati, potom naći rupu i sakriti se. Preciznije, odavno već nije neophodno da budeš predator da bi postojao. A hiljadu godina već – nijesi plijen više nikome. Zašto si onda metu na sebe zalijepio? Zašto strah od života nije nestao?

            Jeste donekle, ali ga je nadjačao “strah od samog sebe” i šta bi sve “odlijepljen” mogao.

            Nemali broj profila mi prođe kroz prste… i nametnu se jedan od zaključaka – što je čovjek afektivniji i inteligentniji, zastarjeli nagoni za preživljavanje počinju da nadvladavaju moždane funkcije. Pojavljuju se maskirani – u preimenovanim formama. Osoba smatra da bez svakodnevnog opreza i predanosti sporednim stvarima, poput posla, dokazivanja, samožrtvovanja, samoodricanja i samosagorijevanja neće omogućiti sebi opstanak. Toliko kvalifikativa gdje “ja” jede “sebe” u grozomornim zalogajima.

            Bitisanje se tako svelo na duševno gnječenje – osjećaj da ne zaslužuješ da postojiš dok se ne opravdaš nekome. Izopsivna perverzija egzibicionizma –  ili jednostavnije “da u očima drugih izgledaš što nevidljivije”.

* * *

            Formula ze rešavanje bitisanja je laka, poput bjeline mlijeka ugodna…

            Stvaraj navike tebi potrebne, kako bi se mozak utrenirao da se ne stidi želje sopstvene.

            Izaberi važne ciljeve, ne odrađuj one što su po riječima drugih hitne.  

            Jer kad “važnima” istekne rok za djelovanje, neizvodljive su više.

            Šta ti vrijedi što ćeš na kraju da shvatiš koliko su mnoge “hitne” bile nebitne.

            Dok si još na vrijeme, reci mentalno NE zahtjevima sa periferije, i skini opremu za magarčenje. Gdje si vidio magarca da sabotira samog sebe?, nigdje, jer su to prosto pametne životinje. Pride, izuzetno plemenite.

            Imaš pluća, ne izvodi tuđe disanje.

            Što bi  mati rekla, da bi prohodao – neophodno je hodanje.

            Mehanika koraka data ti je rođenjem.

            I prijatelju, nije ovo samo preporuka… već povelja o osjetljivosti na neizgovorene teme.

            A u preambuli treba da stoji:

            Duša ti je autorskim pravima zaštićena na življenje.

                 

            Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.