Našli su ga zavaljenog u fotelji… ispruženih nogu sa jednom navučenom papučom – druga blizu pomoćnog stočića, ruke na zaslonima (nezgrčeni prsti) i glava tek za nekoliko stepeni nakrivljena. Šta god da je popio, spravio je sam. Djelovao je kao da je utonuo u san. Za njega više nije bilo buđenja… za ostatak svijeta tek što nije krenuo košmar.
Na radnom stolu zjapio je ponor – ispisan rukom kolosalnog naučnika. Na vrhu stajaše “Bilo kome… jer, tiče se svakoga”.
Pisalo je:
* * *
“Dragi moji, prvo da otklonim svako moguće nagađanje, znam koliko ste skloni lošim detektivskim mozaicima – nisam ovo uradio zbog Nobela. Biću posve iskren, odavno sam shvatio širinu sopstvenog genija, da bi mi devalvirano priznanje donijelo ikakvu satisfakciju. Ako ste i planirali da mi ga uručite – imajte na umu da će posthumnost da me eliminiše iz utrke. Uostalom, morao sam ovo da uradim, da bih istinu pogurao. Nešto što divni Tesla nije uspio… a znao je. Sve!, još toliko ranije. Sada ćete saznati i vi.
Sami smo.
Nema života u svemiru.
Osim ovdje.
Mi smo krivi zbog toga. Mi. Posrana rasa naprednih organizama koja se gloži iz trivijalnih razloga. Prije nego što nestanemo, progutaće nas gomilanje – baš kao kod reta-virusa… eksponencijalno se multiplicira dok se ne uruši i raspadne, sam od sebe. To slijedi čovječanstvu – uz nekoliko ratova pride.
Ovdje je zgodno mjesto da ukažem na fakat o evoluciji – zbilja postoji, ali se ne tiče nas. Evolucija je spor proces, sa povremenim iskoracima, za očekivati je da životinje prošire klastere spoznaje, što će posledično otključati dinamičke procese u mehanici razmišljanja. Kladim se na delfine, ti mangupi već nešto počinju da kapiraju. Ali ćute. Samo ih posmatrajte – to jest, ako iko od ljudi uopšte bude tu.
I, ako ih u međuvremenu ne pojedemo.
Ako se pitate zašto se evolucija ne dotiče čovječanstva, evo i odgovora. Zato što smo “stvoreni” gotovi. Stvoreni – kažem. Ljudska rasa predstavlja jedan oblik hibrida. Skuvani smo sa plemenitom namjerom – da svojim potencijalom osvijetlimo nove rubove svemira. Šteta što naši stvoritelji nisu računali na duševni problem kod čovjeka – naša prokleta sposobnost da svaki potencijal iskoristimo u destruktivnom smjeru (rijetko konstruktivnom).
Stvaraoci?, osjećam da se čudite.
Da.
Podsjetiću vas, čak i ako ste bili tek ispod prosječni đaci – Platon je pisao o jednoj naprednoj civilizaciji. Doduše, pisali su i drugi njegovi savremenici – ali su nekako ti djelovi vremenom “zgodno” nestali… kurvinski uklonjeni. Govorio je o Atlantidi. O rasi izuzetno naprednih bića, koja je spojila tehnološki razvoj sa pacifističkom filozofijom prosperiteta. Nisu znali za oružje… još više, nisu znali za mržnju.
Nije ih bilo mnogo – pa su kreirali ljude. Njihov genetski materijal u kombinaciji sa novim, dorađenim. Dali su nam mogućnost da budemo veći i snažniji od njih. O, kako su se zeznuli!
Druga stvar – njihova “država” je zbilja bila na vodi. Manipulisali su na molekularnom nivou – pa su uspijevali da grade na morskim i okeanskim površinama. Ostavljajući nama kopno.
I ovladali su onim što danas nema ni imena – pa ćemo ga privremeno zvati para-kvantna fizika. Mogućnost da se u isto vrijeme reguliše stvarnost i više dimenzija.
Sad slijedi grandiozni rasplet… Kad su Atlantiđani uvidjeli koliko možemo biti izopačeni, odlučili su da obustave projekat. Ali nisu mogli da nas unište – sjećate se, pacifizam plus humanizam.
Znali su da smo opasnost cjelokupnom univerzumu. Zato su okupili sve tadašnje ljude na jedno mjesto (što se kod Platona podvodi pod istorijskom seobom iza Crnog mora) – uključili, pretpostavljam, neku spravu – i poslali nas u paralelnu stvarnost.
Tamo gdje smo sami… i ne možemo nauditi nikome. Osim sebi.
Zato, mala ispravka s početka… život u svemiru postoji. Puca od raskoši!, na svakoj planeti… Ali u drugom svemiru. Odakle smo izgnani.
A da bi ostavili traga šta su uradili… teraformirali su mjesto odakle su nas “kvantno prenijeli”. To poluostrvo danas znamo kao Italija… u obliku čizme.
Čisto da nikad ne zaboravimo da smo nogirani.
Kakav sjajan smisao za humor!, zar ne?
Sad znate sve! Srećno crkavanje.”
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.