Svima, pa makar to bilo jednom u godini dana, dogodi se (zametne neka zgodna, neočekivana prilika) da spoznamo moć nemuštih riječi, da prepoznamo poruke, simbole skrivenih gestova… ali malo ko od nas zbilja želi da se prepusti istini koju nose takve pojave – koliko god one, ponekad, opijajuće ili pak zastrašujuće djelovale.
Stručnjaci, s pravom, ovo doba nazivaju erom očiglednosti – ako nešto zbilja nije rečeno (glasno i jasno) nije ni izrečeno. Ovovremenost je itekako gruba prema suptilnosti i filozofiji razumijevanja ljudi i svijeta iz konteksta stvari.
A vrijeme iza nas je pamtilo drugačije načine… Fenomenološka enciklopedija stoji iza stava da su četiri najznačajnija simbola – koja ujedno uranjaju u sferu elemenata održanja čovječanstva – zemlja, vazduh, voda i vatra. O njima su napisane brojne studije, glomazni tomovi, i maltene svaka civilizacija ih je obradila i uključila u svoje korjene. Kad god zagrizli istoriju nekog naroda, osjetićete sokove ta četiri elementa. Još se pamte poruke i načini međusobne komunikacije gotskih careva – glasnik bi u štavljenom kožnom naboru (nalik koverti) nosio odgovor svog gospodara na poziv o miru. Ako bi parče zemlje bilo probodeno trnjinom, rat će se voditi do istrebljenja. Ako se na suvom grumenu nalazi kap krvi (obično iz gospodstvene vene nekog carevića) mir i poredak će biti uspostavljeni.
Vatra u posudi natopljenoj uljem je imala magijsku težinu dostojnu epova koji su u drevnoj Indiji i Egiptu nastali mnogo prije nego što je na evropskom Olimpu i zapaljena prva baklja. Obične lati duvnih vihora su umjele da uznemire čitave gradove i natjeraju ih na seobe – posebno ako su nosili miris kakve trave ili limuna. A zahvaćena voda rukom, zadržana na dlanu, i danas predstavlja jedan od najčistijih simbola koje je ljudski rod tvorio – često ga, kao vizuelni logo, koriste humanitarne i one organizacije koje se staraju za održanje prirode.
Međutim, uzvišenost elemenata (voda, vatra, vazduh i zemlja) je imalo i svog “prizemnijeg” pandana – simbole (ili čestice) koje su naknadno postale veoma cijenjen način komunikacije kroz vjekove. So, brašno i šećer se smatraju prvim supstancama koje su čovjeku produžile i značajno popravile kvalitet života… ali i prvim velikim simbolnim pismom proisteklim iz proste klice naroda. Za njihovu upotrebu u kazivanju nisu bile potrebne dozvole visokih sveštenika, dvora, vračeva, astrologa ili seoskog vijeća – kao za pomenuta 4 elementa. Svako je imao pravo da kombinacijom tri zrna kaže šta misli i kako se osjeća. Zato i ne treba da čudi činjenica da su stari Balkanci oko pasa nosili po tri vrećice – svaka ispunjena bijelim riječima drugačijeg ukusa.
Prosto bi bilo nemoguće pobrojati sve načine zborenja uz pomoć soli, brašna i šećera… kao i objasniti kako su uspjeli da opstanu i u vrijeme kada je nastajalo runsko (tzv. magijsko, vilinsko) pismo. Ali, jedan od načina zaslužuje da bude makar pomenut, prije nego u potpunosti sklizne u buđav podrum…
Ako je vjerovati nauci, biološki osjećaj gladi i žeđi u čovjekovom organizmu konstantno evoluira – tj. postajemo sve manje žedni i gladni. Ili bolje rečeno, kako se vremena mijenjaju, lakše nas je zasititi i napojiti. Potreba za snom je danas manje izražena nego što je to bilo svega dva vijeka ranije… Ipak, jedan nagon niti je izgubio na svom intenzitetu, niti na problematičnosti “utoljenja”.
Kažu da su i gorostasni junaci drhtali pred svojim ljubama, i da je ponekad lakše provesti noć u hladnoj jazbini sa medvjedom nego izjaviti ljubav voljenoj osobi. Vjerovatno svjesni težine stresa i mogućeg odbacivanja, i naši preci su pronašli bezbolniji način objave (i spoznaje)…
Mladić bi uzimao šaku brašna i odlazio do mjesta gdje bi ga ona čekala. Presuo bi prah u njene dlanove, moleći boga da se u njima već nalazio istucan šećer. Djevojka bi potom spojenu bjelinu umotala u maramu i vratila mladiću. Ako bi pogačica ispečena od te smjese bila slatkog (zašećerenog) ukusa, ljubav bi mu bila uzvraćena… Međutim, ako se umjesto slada okusi slan zalogaj, njegovo razočarenje i tugu, makar niko drugi neće vidjeti.
Stari simboli venu, i mijenjaju ih neki novi… tehnološki i geometrijski precizniji – čak ih tvore i od titanijuma. Međutim niti jedan od njih nije donio zamjenu bijelom zamotuljku.
A danas?… Danas neki šaku brašna i dalje natapaju znojem – grčevito je stežući… plašeći se prokletog zrna soli.
Milisav S. Popović