237. godine nakon nastanka svijeta

 – Gurnite ga ispod! – čvornovati starac koščatim prstom pokaza na kažnjeničko mjesto. Nekoliko snažnih mladića munuše laktovima čovjeka u vezovima. Ovaj se zalјulјa, umalo spotače, ali se vješto osovi i na kraju sam zakorači tamo gdje je i trebalo da se nađe. Ispod velike stijene koju su pridržavala dva kamena stuba.

– Govori demonu. Koliko si žena obeščastio? – prijeteći upita.

Muškarac u svezu hraknu i nasmija se. Ne odade drugog glasa.

– Ovo ti je poslednja prilika! Kazuj!

– Misliš da te se bojim drtino?

– Koliko njih? Odgovori!

– Dovolјno… – gornja usna se iskosi otkrivajući krupne žute zube – Vrlo dovolјno. Računajući tvoju ćerku.

Utroba mu se prevrnu. Krv mu udari u mutne oči. Ostade bez daha. Urlik oluje prisjećanja zavrišta mislima pa se spusti do srca. Tu osta da grebe, glođe i nariče iz sveg jada. Zbog toga šta je njegovoj mezimici učinio gad… i zbog toga što je on morao da učini nakon toga. Bio je primoran.

– Ne vidim je starče… – napravi se da zainteresovano posmatra okolinu očekujući da će se njeno lijepo lice pojaviti odnekuda – … Šta si joj uradio? Šta si uradio svojoj krvi?, svom mesu?

– Ono što je trebalo. – drhato je i venuo iznutra, iako su riječi neuznemirene napuštale suva usta.

– Ubio si je? Rasporio joj napupjeli stomak? – namignu mu smrdlјivim očima – Tvoj Bog mora da je jako zadovolјan.

– Dok se ti i nalik tebi nijeste počeli pojavlјivati na površinu nismo znali za nanošenje bola… sada osim bola naučismo i da kratimo živote. Bez toga smo mogli. Ali prilike su se promijenile. Stvar je opstanka lјudskog roda. Moramo se sačuvati. Stvarno ste proklet soj. – baci na njega zrnad pšenice – Vidiš. Na ovome smo živjeli. Nismo povređivali životinje, niti otimali od drugoga. Pravili smo hlјeb. Bilo je za svakoga. Kad su počela da se pojavlјuju…- htjede da kaže „djeca“, ali nije mogao – … da se pojavlјuju stvorenja što liče na na našu djecu… ona što si ti umetnuo na prevaru u pupčane sagove nevinih žena, tada je počela zora opačinstva. To ti neću dopustiti. Bog je uz nas! Svevišnji nas čuva. Nјegova smo kreacija!

Zatočenik ga je posmatrao režećim očima.

– Znaš li kako je bilo iz Pakla gledati vaše jebiguzanje po sunčanim polјima? Kako je bilo nama? Kako je to vidjeti krhka i slinava bića koje je Otac stvorio i nastanio na zelene pašnjake ovog svijeta… – uhvati nozdrvama širok komad vazduha – … Svuda mirisi, nema jada, zla, zavisti i želјa. Nema borbe niti ratova. Pih! – plјunu ispred sebe – Previše ste slabi da bi imali mira. Pakao je našao načina da pokaže Nebu da je pogriješilo u odabiru milјenika. Zamijenićemo vas sve! Vrijeme demona će pojesti eru čovječanstva. Neće vas biti za nekoliko lјeta. A ovi gore neće ni primijetiti razliku kada sve bude gotovo.

– Ćuti! – na starčev uzvik jedan od snažnijih mladića otvorenim dlanom stegnu vilicu đavola. Zubi zaškripaše. Dva prednja se okruniše od pritiska. – Da ste išta vrijeđeli Bog vas ne bi poslao u dubine ognja. Mi smo možda, kako veliš, slabašna fela, ali ti se kunem svakom svetom kapi krvi da dok je u meni misli, neću dopustiti da se tvoj okot održi. Ni ja niti iko od nas!

– Džaba ti. – ote glavu iz grča – Toliko smo već lјudskih žena napumpali… uskoro će svuda oko tebe da trčkaraju i krv da srču mali đavoli. Možeš li ih starče sve pobiti? Hoćeš li imati dovolјno vremena? Ili ti je svu snagu uzelo kasaplјenje vlastitog čeda?

Starcu se vratna čapra naježi. Dade znak. Sa nekoliko udara malјem dva ratnika polomiše stubove. Teška ploča pade. Zdrobi gada. Začu se zvuk kao kad tabanom nagnječiš tvrdokrilca  što se prethodno nasrkao nektara.

Starac pokri oči dlanovima. Pritrčaše mu mladići. Neki ga pridržaše.

– Da li si dobro?

– Je-jesam. Kratka nemoć. Ajmo sada. Moramo u potragu. Obavijestite svaku naseobinu lјudi, od istoka do zapada da Pakao želi da zamijeni nas sa đavolima. Predstoji velika borba. Poručite da poturaju prlјavo sjeme našim ženama, u našim kolijevkama.

– Ali, kako da ih prepoznamo? Tako liče na nas.

– Lako moj sine. Po prstima. Na svakoj ruci i nogama imaju po pet komada. Božja djeca su četvoroprsta.

 

Milisav S. Popović