Egoizam. Svako li ga nosi, a? Stav o sebi toliko luksuzan da ne vrijedi prebijene pare. No, ima on jednog daleko grđeg rođaka. Da li ste čuli za hugsteizam? Stanje teškog samoljublja. Onaj koji ga posjeduje ne cijeni nikoga, a ako je u prilici, bez ustezanja će baciti druge pod kopita. Ovdje govorimo o obliku nekontrolisanog sebeljublja koji za posledicu ima unakažen karakter. Ubjeđenja su da su savršeno skrojeni, pa čak i da dobro čine.Ubijediće te da ono što njima treba mora postati tvoj cilj… Nije važno koliko će njih na putu stradati, sve dok je “aranžman uplaćen”.
Hugste egotizam bi u prevodu značio najveći, nedosežni, vrhunski egoizam. Porijeklo fraze “hugst” je iz afričke govorne regije… njome se obilježavalo nešto što je “golemo”, “neobuhvatno” u proporcijama.
Hugsteizam je kroz istoriju obično vezivan za vladare. Rijetki i privilegovani pojedinci što su sebe proizveli u viševažne, velevažne, neophodne. No, kako se ulazilo u moderno doba, kuga samoljublja se spustila međ obični svijet. Posmatrati poredak, ljude i pojave isključivo iz “svoje perspektive” je generalno pogrešan ugao gledanja… hugsteovci ne samo da u tome ne vide manu, već mu rado pribjegavaju (“svijet je onakav kako ga ja vidim – svi ostali griješe”). Njihov kompleks više vrijednosti je upotpunjen i “spasiteljskim ubjeđenjem” – intimno vjeruju da su mesije poslate međ ljude. Skoro pa bogovi.
Naravno da ne postoje studije ili validna istraživanja o prisustvu hugste egotizma kod nas i naših naroda. Naravno da nikome nije teško da i bez rezulata shvati da se većina tako ponaša. Od prodavačica, taksi vozača, portira, kurira, konobara pa do “intelektualnijeg staleža” ljekara, političara, profesora, psihologa – svaka od nabrojanih kasti je prepuna hugsteovaca. Pazite sad ovo: prema jednoj od teorija, teški egoizam se pojavljuje u doba izobilja (kada hranu koju jedete ne morate loviti, ili noćiti pod golim nebom gladni) – te da olakšavanje egzistencije neminovno vodi do stvaranja pihtijaste mase od šmokljavih naroda u kojoj će svaki pojedinac (u)misliti da je najvažniji… dok će im ramena biti sve tanja, noge kraće, stomaci širi i izbačeniji. Za svega nekoliko godina, ovo učenje je neslavno propalo… jer, nacije koje su zbilja pošle stepenik iznad u raspoloživom bogatstvu, povećali standard stanovništvu – doživjele su upravo suprotno, hugste je rapidno opadao. Ljudi su postajali odmjereniji, ljubazniji, uviđavniji.
Onda se pojavila druga teorija – vele da iluzija superiornosti nastaje kod onih naroda što su prošli teške egzistencijalne krize, prelomne istorijske momente u kojima su morali da rade mnogo toga čega su se kasnije stidjeli. E, tu smo već na nekom tragu. Ako i zanemarimo (a ne moramo) cijelu prethodnu rečenicu, ostaje nam stid kao valjan verifikator. Ovo duševno stanje (stid, sram), ako se pravilno ne artikuliše, kanališe – vremenom počinje kod nosioca da pušta očnjake… Onaj koji se vremenom stidio sebe, a nije terapeutski socijalizovan, pred sobom ima više mogućih loših izbora. Jedan od tih grdnih staza je i odlazak u ralje hugstu.
Vode najpraznije živote, opet puni stremljenja.
Hugsteovci intimno vjeruju u to da sva moguća zadovoljstva, korisnost i dobra moraju da pripadaju “meni”. A kada bi ih pitali “zašto?” – odgovor bio bio “zaslužujem!”. Ne zanimaju ih potrebe drugih – ni za stoti dio stotinke ne razmišljaju o pomoći ugroženoj osobi.
Hugste sa sobom nosi tri oblika egotizma: psihološki – ubjeđenje da čovjek po prirodi mora da postupa onako kako njemu najbolje odgovara; izokrenuto etički – ne smiješ biti srećan zbog tuđeg uspjeha, treba zavidjeti i učiniti sve da “uspješnog” zatreš; minimalizam u razmišljanju – ništa na svijetu bijelom ne smije biti smetnja tvom razvoju, sve svesti na samo svoje potrebe, svijet je tu zbog “mene”, “nikako zbog drugog. A sve ovo matematički možemo svesti na premisu “za razliku od tebe, ja sam se imao rašta roditi”. Koji užas, a?
Previše ih igra ulogu kralja na zemlji u kojoj dvorova nema dovoljno. I stvari će postajati grđe – ne po vas, već upravo za hugsteovce. Kad se duša oprlja, taj glib samo može da izjeda. Jer zadovoljstvo življenja se na takve ne prima.
Gladi nemaju granica… ali stomak ima.
Svako prejedanje se eventualno izriga.
A, hugsteovac ne umije ništa drugo – sem da rilja…
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237