Ići ćemo lagano… najprije, uplovimo u novi pojmovni zaliv, pa tek onda međ hridi misterije.
*
Mazdaizam predstavlja dualističko učenje gdje je sve stalna borba između dobra i zla. Dva boga – jedan dobar, drugi otrovan; dvije prirode u čovjeku – jedna uzvišena, druga gnjila.
I sve se ovdje, na Zemlji, odvija.
Mazdaizam je i put mudrosti o aspektima kojim čovjek treba da ovlada. Nažalost, o punom učenju se malo šta danas zna – jer su ga velike religije po rođenju dotukle, proglasivši ga slabićem.
Ostala su tri principa kojim valjan čovjek treba da ovlada:
Mazdaizam zahtijeva da pravilno misliš, pravilno govoriš, što vodi do toga da se pravilno ophodiš.
Problem je nastao u tumačenju “pravilnog”. Pa se mazdaizam iskoristio u najgorim trenucima po čovječanstvo. Preuzimalo se stalno… do poslednje, nacističke (Hitlerove) premise: “moćno misliti, moćno govoriti, moćno se ponašati”. Ta ideja je završila u paklenim vatrama – no, ne prije nego što je u oganj poslala mnoge koji pakao nisu zaslužili.
*
Mazdaizam ehte je relativno skoro pojmovno rekonstruisan, zahvaljujući persijskim ehtama (zapisima na kostima) – koji kaže da se ljudi dijele na zle i dobre prema prostom principu – ubjeđenju gdje se Bog nalazi. Svi oni koji misle da nikada nije na Zemlju sišao, i da je “oduvijek samo gore” – nose u sebi pijesak laži, što im je iskvarilo dušu, i učinilo ih podlim.
A oni, koji osjećaju da je Bog na Zemlji, i ne odsjeda na nebesima – nose mir i ljubav – jer takvi znaju da je otac među svojom djecom, skriven od pogleda, ali sve vidi. “Takvi čovjeci su dobri”.
Prvi, oni iskvareni, u sebi ukoštavaju simbol Ahrimana (boga obmane, zlog duha) – dok drugi, spokojni, ispod kože udišu miris Ahura Mazda (pravog Tvorca).
*
Sair mazdaizam – ili “gdje se to duša nalazi?” ispisan je na koži blijede zmije i pruža uvid u dvije zablude.
Sljedbenici Ahrimana (zli ljudi) misle da je duša u samoj krvi. Otud žrtvovanja u raznim kulturama, otud zasijecanja grla i sječe vratova – jer se smatralo da se time otima snaga “nezaslužnim” i bere obilje sreće za naredna nedjela.
Dobri ljudi (nosioci iskre Ahura Mazda) – misle da je duša u grudima, onamo gdje bi se većina dotakla da ih pitaš “gdje počiva?”
Sair mazdaizam kaže da su oba odgovora netačna – i da je duša na najočiglednije mjesto skrivena. Tu se spis završava…
*
Mazdaizam naujote – smatra se ritualom, ali je zapravo zagonetka. Od djece se tražilo da u bijeloj košulji i sa trakom od jagnjeće vune pođu i pronađu cvijet koji je najtužniji. I da nađu načina da ne uvene… da mu, za kratko, pomognu da opstane.
Kako… i koji je, ne govore.
*
A mene, eto, spucale uspomene…jednom davno sam nakrivio nos što mi plastelin nisi kupila… pa sam se durio pola puta.
Pravio se da mi nije drago što idemo tamo gdje smo mogli livade istrčati… šutirati loptu dok je potok ne proguta, pa trkom do greda, da je sa žabama tražimo, da se “jadna lopta ne zadavi”.
I drvored krušaka.
No, ne bih bio ja, da se ne ispentrah.
Ugrabi, i uz granu si me zadržala:
“Pažljivo sine… tek su ocvale. Kratko traju… ali su najljepše. Djeluju kao da su ih biseri isplakali.” – piljnuh grumen vazdušasti – “Poljubi lati… duže će cvjetovi trajati”.
Vrijeme se prokotrljalo, zoroastrizam smo izučavali… Profesori saopštili “Ni danas se ne zna gdje se zapravo sve ovo nalazi, i niko nikada neće odgonetnuti”.
Javih se vala:
“Polako, polako. Najtužniji su cvjetovi na kruškama. A, duša… duša dođe da je na usnama.”
I briga me što su se smijali.
Mi smo doznali.
*
No… malko smo se prevarili – tako su rekli.
Tek docnije ključ dođe, no ništa ne otvori.
Tuhka kaliks mazdaizam – prevedeno kao “Bog je nedokučiv”.
Zapravo, prevod je varljiv… pravi glasi “Bog u tebi je ranjiv”.
I ono kaliks… dobra fora stari mudraci… latinska riječ koja znači “putir”.
A opet, calix je dio cvijeta koji štiti pupolj, a i vrsta sitne kruške koja krhko cvati?
Što možda znači… Kad se svaki termin odozgo do kraja matrično posloži…
“Misli dobro, dobro zbori, valjano se ponašaj… i na kraju, dobićeš poljubac od Boga, a u njemu poklon – tvoja duša”.
Nemoguće da je ovako jednostavno?
Opet, i stara ovdašnja uspavanka (epohama daleko od persijskog mazdaizma) poje djeci u poslednjim taktovima:
“Ukus božjih usana je nalik slatkom od krušaka”.
Je li moguće?…
Sve vrijeme nam je pred očima…
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.