Motivacija – vjerovatno najznačajniji “duševni okidač” u ispoljavanju volje kroz čovjekovo pragmatično angažovanje/djelovanje – što podrazumijeva sledeće: da nešto učini, preduzme, osvoji, nauči, realizuje, sagradi, postigne, prevaziđe, nadoknadi, napreduje. Motivisanost je uvijek dio psihodinamike, bez obzira što su nekadašnja gradiva i ranije literature ukazivale da može da bude dio i psihostatike (voljno odustajanje od nečega se više ne smatra aero motivacijom – već naprosto predajom/odstupanjem; ne proizvodi ni ciljano niti zadovoljavajuće ponašanje kod čovjeka… zapravo, ne proizvodi nikakvu akciju, već suzdržavanje od nje). Da budemo precizniji, motivacija je kognitivno-bihevioralni pokretački impuls – gorivo u motoru našeg ponašanja/ophođenja. Ali ne bilo kakvog, već usmjerenog (ciljanog). Sa svrhom. Kada je misao željena, a ophođenje prema njoj izuzetno kompatibilno.
Biheviorizam je prihvatio da postoje dva oblika motivacije – sa čime su se uglavnom saglasile psihologija, profilisanje, politikologija, sociologija… ali ne i filozofija. Poslednja od navedenih nauka smatra da motivacija mora da bude dio fenomena inspiracije – i time je sebe dovela do tautološkog paradoksa (jednako je tačna koliko je netačna). No, mi ćemo se vratiti na dualnu prirodu i reći da većina nauka prepoznaje ekstrizičnu (spoljnju) i intrinzičnu (unutrašnju) motivisanost.
Ekstrinzična motivacija podrazumijeva motivaciju za ponašanje ili bavljenje nekom aktivnošću koja vodi nagradi ili izbjegavanju kazne/eliminaciji ili umanjenju štete.
Što zapravo podrazumijeva učestvovanje koje je na neki način dirigovano… namamljeno – jednosmjernu akciju ne zato što u njoj uživate ili zato što je smatrate zadovoljavajućom, već zato što očekujete da ćete zauzvrat dobiti nešto ili, pak, izbjeći određenu neprijatnost.
Intrinzična motivacija je introprodukovana – dolazi iznutra (iz “ja”). Kada se uključite u neko ponašanje jer ga smatrate i korisnim, i dragim, i svrsishodnim, i zadovoljavajućim (iako nikakvu materijalnu nadoknadu time najčešće ne dobijate). Radnju izvodite zbog duše, a ne iz želje za medaljom. Samo ponašanje je vlastita nagrada. Neki je nazivaju i motivacijom koja maksimalno ispunjava kategoriju “ego udovoljavanja”.
E, sad kada smo razumjeli dva korjena istog zuba… ajde da odemo dublje i otkrijemo jedan modul, koji je često zamaskiran – a tiče se motivacije inde (najtoksičnije i najzdravije komponente, u zavisnosti kako se i ko je srče).
Motivisanost inde (ekstazična motivacija) je teorijski tumačena (i primijećena kao zasebna) u okolnostima koje su visoko rizične, čak potencijalno fatalne po čovjeka. Postala je dio anamneze sukoba/zamki/rata/opasnosti… A profilisanje je uspjelo da pruži odgovor šta takve okolnosti čine određenim ljudima (ali pazite!, samo određenim ljudima). Prije svega valja znati, ogromna većina će u pomenutim (teškim) situacijama da osjeti panični strah, ugroženost, jad… beznađe. Sva adekvatnost njihove ličnosti se izvitoperi u zgužvanu grimasu. Očekuju spas spolja. Međutim, kod izuzetno malog broja se uključuje najjači mod motivacije (tzv. ekstazična motivacija – “moram sve sam. Moram!”). I to ne samo zarad pukog preživljavanja – već zarad potencijalnog “preokreta”… da nemile okolnosti obrnu u sopstvenu korist.
Da bi bilo jasnije, navešćemo primjer – kao kada bi unesrećenik (pride ranjen i goloruk) uspio da porazi cijelu protivničku (do zuba naoružanu) armadu, i prilikom sladi herojskog čina dobije toliko snage da i rane prestaju da bole… I tu se ne zaustavlja, već juri do konačnog trijumfa. Da iz uloge progonjenog pređe na tron – i postane car. Nakon toga može da umre. Ispunjen zadovoljstvom, koje prevazilazi bilo kakav uspjeh, svaku pišljivu nagradu.
Ali, kao i u svemu – i ovdje postoji caka. Motivisanost inde ne preispituje moralnu kakvoću (takvog) naočitog pojedinca. Možda se zbilja radi o najčasnijoj i najvaljanijoj osobi… a možda o demonu koji je pobjegao iz kotla, i u euforiji se naždrao mesa, pa zavio svijet u oganj.
Jer, ako se čudesa već dešavaju… a, usitinu mogu… protagonist čuda lako može biti anatagonist svemu… Motivacija boju duše ne bira. Nju samo zanima – koliko ti je krv vrela.
Pa da te nakon svega svojim sokom digne iz pepela.
A da li će biti eliksir, ili otrovni napitak… dio je iznenađenja. U tebi je etiketa.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.