Prolazi… sve. Čini ti se da su boje isprane, i da slova više nove riječi ne pronalaze. Navikavaš se da blijedi svaki gram onog što je bitno danas, svega što je bilo važno juče… da su želje nadama naprasno odlučile da odole.

A, nije tako, dobri druže sa one strane hartije.

Prolaziš ti… Sve ostalo ovdje ostaje… za nove ljude, koji će misliti da čine drugačije… a živjeće isto kao što si ti radio… živjeće kako se ne umije.

* * *

PNH je specifično duševno stanje. Skraćenica potiče od modifikovane latinske konstrukcije Pars nare videtur harenae – što znači “onaj što pliva kroz pijesak”.

Kada se očita (a to nikako ne možete znati sami!, ne bez stručne procjene) ukazuje na osobu koja posjeduje paraumno (podsvjesno ili čak nadsvjesno) ubjeđenje da živi život kakav ne postoji. Kada domaštanost i iluzije budu toliko jake – da u sprezi sa samoćom (ili usamljenošću) se vratolomno poigraju sa razumom nosioca.

Radi se o stanju pararealnosti, koja opet ne podazumijeva da osoba nije svjesna stvarnog svijeta, nikako ne znači da to lice ni na koji način odudara svojim standardnim ponašanjem od ostalih… samo, PNH u njoj čini da stvara sliku o sebi koja je u suprotnosti sa onom “koja se zbilja dešava na Zemlji”.

Da bi bilo jasnije – ako određena potreba  o realizaciji želja tinja u čovjeku, a on ne učini ništa, već samo doliva vodu na nepostojeće sjeme, i u slobodnim satima razmišlja o tome kako bi bilo da sam postao “takav”; da sam dobio “to”; i da živim na “taj način”… tada je pod PNH stanjem.

Uskoro, ubjeđenje iz mašte (gdje je sve postignuto) počinje da se preliva u javi – i navlači preko karaktera (umisliš da si car, milioner, proslavljeni glumac/pjevač, vlasnik planete… domali bog). 

PNH se tu ne zaustavlja, pa osobe počinju da se uvlače u letargično snivanje i dok su budne – konstruišući svaki detalj fantazije u kojoj su ostvarile najintimnije žudnje. I kad konstrukcija potpuno sazri – čovjek, nehotično, počinje da pliva kroz pijesak. Sve teže prihvata realni svijet; iritiraju ga impulsi koji dolazi spolja… svadljivost, uvrijeđenost, rastrojstvo, i epizodno apatično povlačenje… i još mnoto toga dođe sa PNH poslasticom. I eto jedne od najneuhvatljivijih (fantomskih) deluzija.

 

Red swallow – Crvena lastavica. Izdvojena iz niza onih interesantnijih fenomenoloških definicija, a koja se pozabavila stanjem za koje svi neobično često tražite uvida – šta nakon slomljenog srca.

Prema zdravom uzusu, kad god jeka duše pređe u dvoglasje sa jecajem iskidanosti – čovjek bi trebalo da pati – dok se ne osovi i ispravi. Da odbaci ljutnju, bijes i otrove. Jer je dokazao sebi koliko su veće dobre emocije od njegove sujete. Tada nastupa novi talas prožimuće ljepote, zarastanje i prerastanje, kao i dublja vjera za nešto bolje – što će da se ugravira podno mu kože.

Takvo stanje, zdravog oporavka nakon slomljenog srca, naziva se – rađanje lastavice.

No, neke osobe se zbog ljubavi izopače – potreba za mržnjom, proganjanjem do utiranja nadjača sve ostale impulse. Tada dolazi do lastavice, ali crvene (kada se umjesto ptice, pretvoriš u armiju koja traži da se krvi napije).

Um guarda ou um poeta – portuglaska definicja koja glasi “ili stražar ili pjesnik”. Ranije odbačena, od skora vraćena u postupke deskripcije karaktera… a bazira se na stavu da se ljudi prema emo-psihoprimusima dijele na dvije grupe: oni koji traže nekog ko će da ih razumije (pjesnik) i oni koji traže nekog ko će da ih zaštiti (stražar).

Kažu da kroz život, osim mirisa oko naših očiju, jedino ova podjela ostaje postojana (nepromjenjiva).

* * *

Prolazi… sve. Čini ti se da su boje isprane.

A, nije tako, dobri druže.

Prolaziš ti…

Sve ostalo ovdje ostaje.

Umislio si da si car, pa te bole neposlušne istine.

Čekaš izvinjenje od ljudi, od cijele planete… što neće da uspije tvoje, kroz pustinju plivanje.

Pretvorio si se u crvene lastavice… samo zbog toga što nisi htio da priznaš – jednako tražiš da te neko shvati i razumije, koliko ti treba da te zagrli, zaštiti i uzme.

Ljut si… jer te proganjaju, zbog sujete, pogrešno donesene odluke.

Prije nego izblijediš… prihvati – tebi se zapravo ne živi, ali ti se i ne umire.

Milisav S. Popović

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.