Nikšić – 17. maj 1983.
– Jesi li ti onaj za ptice? – ušetao je bahato u dvorište, propraćen dvojicom jednako odvratnih njuški.
– Ornitolog? – spusti tovar nasred poljane i ispruži ruku – Da, ja sam. Kako vam mogu pomoći?
– E, taj… ornamolog. – i prase je imalo ljudskiji izraz – Trebaš nam. Hitno.
Znao ga je, nikada ga nije upoznao, ali znao ga je. Po “čuvenju”. Policajčina od položaja, nikoliko škole, lišen grama skrupula. Prirodni neprijatelj progresu. Najgora fela. Pride domaća.
– Gdje idemo?
– U Ulcinju. – naceri se – Eliopterom. Da vidimo jesi li se rašta školova.
– Šta se dešava?
I kao svaki primitivac kad osjeti da se nešto od njega očekuje, obrnu se bez odgovora i dade znak da ga prati… ko kucku – Aj vamo, pri nozi.
Prvo su ga ugurali u “Zastavu”, kao da ga privode, pa do Kapina Polja – odakle su i uzletjeli.
U “eliopteru”
Buka je bila nesnosna, ali se trudio da drži i oči i uši širom otvorene. Preko puta njega su sjedjeli onaj krmak i još jedno grđe prase u vojnoj uniformi. Mrđih obrva i ispršene kulje – po broju ordena je shvatao da je važan, ali koliko – to već nije znao. Ako ikada Jugoslavija propadne, propašće zbog ovakvog ološa koje vodi divlji zov sopstvenih guzica.
– Jesi čuo šta je bilo? – konačno oficirčina prozbori.
– Za Ulcinj? – pogledaše ga podrugljivo, kao da se to podrazumijeva – Pa, samo ono što je bilo u novinama, i na Dnevniku… potres, i kažu da se kit nasukao.
– E, tako je… – munu govnoglavi guzoglavog laktom u slabine, pa se zacenuše. – E, jes… potres i kit se nasuka. – razvrnuše vilice u grohot iz nekog čudnog zadovoljstva, a oči im upadoše u prevoje sala. Zbilja gadne pojave. Što je još gadnije, određivali su sudbinu drugima.
– Gospodine… – tek tad obrati pažnju na čovjeka koji je sjedio naprijed. Mislio je da je kopilot. – …Znam da je trenutno nejasno, ali pokušaću da Vam objasnim… – glas je odavao civilizovanost – …Uvaženi general potpukovnik… – mislio je na krmka – …čuo je za Vašu specijalizaciju i poštujući cijenjeno znanje koje posj…
– Aj ne seri! – mlati ga po ramenu – No mu reci!
– Razumijem! – okrenu se koliko mu je pojas dozvoljavao – Kao što znate, mi smo četvrta vojna sila u Evropi. Baš smo prije neki dan izvršili demonstraciju oružja koje smo sami razvili. – robotizovano je deklamovao – Pulsni top.
Zastade. Kao da su svi očekivali da će znati o čemu mu govore.
– Hm… dobro?
– Probija sve! – krmak se umiješa – I one nevidljive objekte. Prodire kroz zvuk i kroz svjetlo. – to teško, ali kao da je budala znala šta priča – Sve glođe kad se opali. – pa mu se unese – Ako ovo budeš ikome izreka, mala će ti biti Crna Gora. Razumiješ?
Nije otklimnuo. Već je namjerno urezao oči u njegove.
– Pa, šta ste uradili? – odluči da prestane sa učtivošću – “Opalili” ste u more i slučajno ubili kita? Pride prouzrokovali zemljotres?
– I da, i ne. – kopilot nastavi – Osim u pučinu, plotun je ispaljen i uvis. U nebo iznad Velike plaže. No, nešto se nepredviđeno desilo.
Zastade. Opet.
I krmci su se ućutali, povijenih glava. Obojica.
– Nema kita. Jel da?
– O, nešto se definitivno nasukalo… – pokaza ispred sebe – Stižemo iznad “mjesta” za dva minuta… uskoro ćete i sami vidjeti.
– I još jednom, šta ću vam ja?
– Koja je tačno Vaša uža specijalnost?
– Parizolizacija koštano-muskularne strukture, mahom kod fosila.
– Voliš da sjeckaš kokoš, jel? – opet mu se unese, ovog puta dublje.
– Odvajam djelove, zarad dalje naučne valorizacije, gospodine.
Letjelica zabrunda, naglo poče da hvata široke krugove.
Svi se, kao po komandi, zalijepiše uz prozore. Dok se on, mukom primicao svom oknu, kopilot, sa jezom u glasu, reče:
– To je palo odozgo… prostrijeljeno.
Čim je ugledao “to” kosti mu zanijemiše, mrak ga prizva da zaroni u nesvijest… oči poželješe da zavrište.
Dolje, na obali, ležaše biće duže od 30 metara… ogromna rupa je zjapila iz stomaka… Biće nalik čovjeku! Kolosalnom čovjeku… sa još kolosalnijim krilima.
U fazi rasapadanja.
Galebovi su slijetali i kružili oko leša.
Ovo… ovo se ne dešava? Ovo… nije moguće!
– E sad… – krmak se okrenu put njega – … Treba da nam pokažeš kako da ga fic-fic… tranžiramo i maknemo otale. Uskoro počinje turistička sezona. Razumiješ?
*
I, neoprosti nam anđela… jer su tačno znali šta rade.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237