Nešto se sa stokom gadno zbiva ako ostane na livadi dok je mjesec pun. Mukanje, grgljanje, škljocanje. Uznemirujuće trzanje mesa, kao da se kida. Oni vičniji u upravljanju stadima na osnovu mjesečevih mijena, znaju kada treba potjerati životinje u ušuš staja. Samo da ne vide pjegavo lice kako se kezi sa neba.
Čak i ljudi, ne računajući one koji imaju sposobnost likantropije ili vampirizma, prožive svojevrsna vidna kolebanja (znojenje i tremor, pojačano mokrenje, mutniji vid)… umije da dođe i do psihotičnih promjena. Kada “mjesec ugrije”, kod pojedinaca um postaje propustljiviji i osjetljiv na provokacije – poput treperavih svjetala, cikavih zvukova, na dodir hladnih predmeta… Neki od njih uobraze teške tuge – dovodeći sebe u stanje melanholije, apatije čak; drugi dožive manične napade bezrazložne sreće. Prvi odbijaju da razgovaraju sa svima – sem sa zidom; dok drugi žele da vode ljubav sa svima – pa i sa zidom. Ima i žena koje tvrde da im se tada koža skupi i da ih steže oko stomaka i grudi – prije će biti da je do hrane jer i apetit tih večeri hoće zvjerski da prolaje.
Snaga mjeseca uzburka velike vode, ali nekako jezera i močvare ostaju imuna… zbog, vele, velike apsorbujuće moći “ustajalih lokvi”. Znali su to davnodavnici, pa su na razne načine koristili vedre noći i granuli sjaj uštapa; uznemirenost prouzrokovanu njime su gasili muljem iz močvare (nanoseći ga po čelu i ispod očiju).
Osim gatki i recepata za odluđivanje, upražnjavali su se i mistični postupci “umivanja mjesečinom” – oni koji su osjećali da nekakva nečast prodire u njih – zašli bi u jezero, do pasa. Ne bi bilo mreškanja vode od njih, već blagi drhtaji površine kojim se nešto nanosilo do čovjekovih skuta. Odozgo bi mjesec prizivao jezičke vjetrova da očiste jadno čeljade – makar onoliko koliko bi bilo dovoljno da se nagrižena ljudskost jače veže za kosti… a onda do sledeće noći i novog uštapa.
Ribari znaju da se u vrijeme punog mjeseca riba povuče i nekako umrtvi, te da od ulova obično nema ništa. Međutim, jedna vrsta planinske crvenorepke, baš tokom tih noći pliva bliže površini nego inače… kažu da je tada i dijete može uhvatiti. Jedini problem što će je svaki, pa i priučeni ribolovac zaobići – tvrdeći da joj je meso baš u to doba otrovno.
U Japanu se mjesec smatra zmajevim staništem. Vjeruju da djevojke rođene u noći njegove punoće na leđima nose znak koji podsjeća na oči zmaja. Po legendi, jedna od njih je veoma, veoma davno zavjetovala dušu mladiću koji je rano pao na samrtnu postelju. Umjesto duše, poklonila mu je srce i vratila ga iz svijeta mrtvih – sebe žrtvujući. Mjesec, sažalivši se, posla zmaja da je otme od demona i udahne novi život. Međutim, nakon borbe sa silama mraka preostalo je toliko snage dovoljne za svega mrvu vreline… Ne želeći da je i takvu (tek malo živu), ponovo izgubi, stvor se obmota oko nje i pretvori je u pticu, prvu od svoje vrste. Nasta sova! A njoj bi dovoljan tren momenta da se snažno vine u visine i pobjegne od gara pakla.
I danas sove predstavljaju čudna bića, čija se narav razlikuje od primjerka do primjerka – nalik ljudima; sa očima smještenim na licu – poput ljudskih. Kad god se mjesec obnaži, bude se i odlaze u tih let… osluškujući iskrzane živote.
Atinjani su vjerovali da su sove nosioci dara mudrosti… a još drevniji Jonejci da su one kleti znak rata. Japanci ih i dalje vole, poput proljeća. Ubijeđeni su da let sove tokom punog mjeseca onom ko ih vidi donosi novu ljubav.
Čuvaju se po svijetu razna blaga, kriju brojne misli, a mnoge priče i dalje tutnje… I dok se narod bučno rastrčava po planeti, ne čujući ni one koji vrište… ima i drugih, koji poput sova, slute svako zrno prašine i tačno znaju koga da vide. Paze na one koje vole.
Ako nemaš, sleduje te… neko tih i neprimjetan, da ti čuva snove i ne da te nikome. Sove, kažu, svakog čovjeka vide…
Kad ti lom jednom, sa kože zasija – prići će taj skinutih krila… da te povije njima. Da sebe prepoznaš… u toj, skoroj, noći kad ćeš skinuti masku s lica.
Priznaj, nosiš je već toliko dugo – da ne znaš više ni kako izgledaš.
Jer, ono gore je uštap… a u tebi se nakupila mjesečina.
Samo to… nadošla plima.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237