Izvod iz dnevničkog upisa. Dan prvi – 17. april:
Pošao sam sa dva tehničara i medicinskom sestrom do seoceta Ljutine. Na jugoistočnoj trasi naišli na usamljenu kuću. Baš kao što nam je rečeno. Izgledala je napušteno i oronulo. Starica koja je tu obitavala upokojila se sedmicu ranije. Sina nismo zatekli.
Pronašli smo ga nekih dvjesta metara od kuće. Isprva ga ne primijetismo. Trava je bila gusta i visoka sa te strane, a i padina se okomito završavala u kanjon. Naspram procjepa izdizala se ogromna stijena. Ugledah mu tjeme kako viri na samoj ivici klanca. Sjedio je povijenih nogu, spuštenih ramena. Rukama je pokazivao na tragove vode koji su se cijedili niz stijenu. Bješe pokisao. Silna voda koja se odlivala stizala je iz brda, od snijega koji se otapao. Izgledala je kao vodopad – ne mnogo širok.
Na sebi je imao dvije košulje, pantalone poderane na više mjesta i jednu rukavicu. Na stopalima nekoliko pari čarapa – bez cipela. Mršav, neuhranjen i zapušten. Drhtao je. Ko zna koliko je dana već bio tu. Brada i kosa su otkrivale sijeda mjesta. Ipak, po izrazu lica – djelovao je mlađe nego što je uistinu imao godina. Osmijeh mu je titrao, a usne su tiho mrmljale nerazgovjetne slogove. Ruku nije spuštao sve vrijeme pokazujući ka mjestu gdje se snježnica najtanje slivala. Tek tada sam primijetio da mu je pogled zakovan za bršljen sa intenzivno žutim pupoljcima. Strune su bile dugačke i guste. Padale su i treperile na suncu. Refleksija i boja su činile da izgleda kao da pucketaju pri dodiru sa kapima. Pokušali smo da ostvarimo komunikaciju. Osim što bi nježno stegnuo ruku kada bismo mu dotakli prste, na glasove nije reagovao. Nije se opirao kada smo ga podigli i smjestili na nosila. Na putu do kola pogled mu je ostao zaključan za stijenu.
Izvod iz dnevničkog upisa. Dan peti – 22. april:
Pacijent je tih i povučen. Uredno prihvata hranu i vodu. Nema osjećaj za vrijeme, prostor ili osobe u svom okruženju. Sprovedeni su svi osnovni testovi. Sumnjam da je slijep, gluv i mentalno prigušen. Prema oskudnim podacima, saznali smo ime. Zove se Jovan Rudina.
Izvod iz dnevničkog upisa. Dan deseti – 27. april:
Pacijent pati od teškog oblika senzornog autizma. Iako su organi čula vida i sluha neoštećeni – nervna sveza je neaktivna. Ne postoji mogućnost da vidi i čuje. Izuzetno je tih, miran. Nema potrebe za sedativima. Ne ispušta glasove. Zabrinut sam jer u poslednjih nekoliko dana odbija da jede. Uvidom u porodičnu anamnezu saznao sam sledeće – majka je do smrti vodila računa o njemu. Ne navode da li ima još nekoga od bliže rodbine. Postoje svjedočanstva prethodnih ljekara da je tokom toplih godišnjih doba sa njim provodila vrijeme sjedeći na ivici kanjona. Gledajući u vodopad. Razlog, nejasan.
Izvod iz dnevničkog upisa. Dan sedamnaesti – 4. maj:
Pacijent je malaksao. Na programu je polu-intenzivne njege. Međutim, došlo je do iznenađujućeg pomaka u senzornoj aktivnosti. Prilikom premještanja materijala samolepljivi papiri su ispali i rasuli se po sobi… Pacijent je odreagovao. Prstom je pokazivao na listiće dok su još bili u vazduhu i smijao se. Čim su pali na pod, izgledalo je kao da ih više ne vidi. Efekat zadovoljstva je potrajao narednih dva dana. Zbog žutih papirića.
Izvod iz dnevničkog upisa. 25. jun:
Odlučio sam… jer sam sve shvatio. Nema medicinskog objašnjenja, makar kolege i ja ne možemo naći neko. Pacijent reaguje na vizuelne vibracije (treperenje) žute boje. Jedini fenomen koji može da vidi. Jedina stvar koja ga izvlači iz nijeme tmine. Nakon više od dva mjeseca posmatranja ubijeđen sam da nije sposoban za inkluzivni transfer u neku od institucija – treba ga zadržati u bolnici. Zbog toga je moja odluka da ga odvedemo na mjesto -gdje je pacijentova prisutnost koliko toliko pojačana – podržana od kolegijuma. Vodim ga kući. Do stijene. Da gleda u bršljen sa žutim cvjetovima.
*
I odveo ga je… vodio ga je često tokom tog proljeća i ljeta. Sve je manje i manje bilo izvoda iz dnevnika. Odlazio bi sam sa njim i nalazio dirljivu sreću kada bi mu usne napravile rupe u obrazu. Pratio bi položaj njegovog prsta i domunđavnje sa laticama. Držao bi dva kišobrana – zbog padavina sa vodopada. Jedan nad njim, drugi za sebe. Te naučio da posmatra kako u zagrljaju trepere bršljen i voda.
Potrajalo je tako još nekoliko ljeta… postao je dječak sa sijedim brcima omiljeni tihi čiča svima. Doktoru posebno… naučio ga je da od svijeta mnogo ne traži, da život ne stiska.
I baš jednom dok su tako bili pod kišobranima, uze ga za ruku i pokaza kako se žuti pupolj cereka. Poslednji put srebrenu kosu nakosi… potonji tren bi da se zakikota.
Sjutra već tamo nije bilo nikoga.
* * *
Znam da te unutra ima puno… i da ti svijet tako malo daje. Teško je dokazati da si živ… još teže natjerati svemir da ti se obrati, i da na trenutak zastane.
Ali, hoće… zastaće. Baš onda kada budeš ko pokislo mače, gledaj u svoje snove treperave… tamo odnekud će doći neko – taj što nosi kišobrane.
Sješće pored tebe… poželjeće da čuje gdje su tvoji bršljen i pupolje.
Do tada – smiješi se meko i spusti ramena – nek ti na kiši dišu rane… čuvaj se, ali prije svega, čuvaj svoje vodopade.
Ti bi samo da zaslužiš nečiji dlan – da ti dlan drži kad ti srce stane.
Svi smo mi TI, Jovane.
Milisav S. Popović