Nemušti govor – ili snaga izgovaranja nijemih (magijskih) riječi. Prema vjerovanju mogli su da ih čuju svi čija srca nisu ispunjena kostoždernim tragovima grijeha. Preci ovdašnjih kultura govore o njemu kao o jeziku kojeg su upravo ljudi unakaradili – ukravši ga od zmijskog cara, obećavši mu nešto što nisu ispunili. Taj bezobrazluk je na kraju plaćen nemalom osvetom – životinjama bješe zabranjeno da ikada više prozbore sa čovjekom. No, tvrde neki da snaga nemuštog pojenja nije zamrla, već da je zmijski car povratio i da je čuva zamrznutu, negdje nekud (a kud brate?, i pod kojim ledom?).
Plemena prije naših arhđedova su smatrala da čovjek s razlogom ima liniju koja mu cijepa grudi na pola i kao takva tvori lijevu i desnu stranu gnijezda za “krvav čvor”. Međutim, nisu vjerovali da je grudima dovoljno samo jedno srce… već da ono udara (ne radi našeg života) već zbog čežnje za drugim. Isto tako, zborilo se, da naše drugo – “pravo” – srce bješe majušno, skriveno na desnoj strani i hladno poput leda. Služilo je da umiri vatru bijesa i zla koje lijevo moglo da izbljuva. Postojalo je tu da spasi dušu od ognja nemara, sebičnosti, zluradosti i gadluka.
Naravno, nema spisa ili nastavka bilo kakvog predanja koje bi svjedočilo šta se potom desilo sa ledenim srcem… sem da je nestalo iz našeg središta. Možda ga je upornost ljudske vrste da istraje u osionosti naprosto natjerala da se otopi i ispari? U ranoj psihologiji ovaj se termin upotrebljavao u slučajevima kada hipersenzitivnost (preosjetljiv emotivni skelet) kod nekih osoba uzrokuje povučenost od svijeta i silan strah od ljudi – efekat glacies gelu (otvrdli mraz).
Prirodom vladaju četiri velika elementa: voda, vazduh, vatra i zemlja. Taj sklad nije hijerarhijski uređen, već pretpostavlja konstantnu dominaciju (ili makar pokušaj) prevladavanja jednog nad drugim… Međutim, nemogućnost njihovog međusobnog kroćenja pruža šansu da se na planeti razvija život. Čar te neposlušnosti je oduvijek bila interesantna ne samo naučnicima (fizičarima i hemičarima), već i drugoj sorti “mislilaca”, tj. umjetnicima koji su, njome inspirisani, stvorili djela na temu četiri čudesna elementa. Ipak, postoji nešto što ih u istom klupku može svezati jednakom jačinom, i pred čijom snagom pokleknu… poljubac leda.
Zato ga i nazivaju ne-elementom (nadelementom), dovoljno silnim da zamrzne poretke… i skoro jednako krhkim, kadar da u ispucalom dahu oslobodi sve što je eonima držao zarobljeno.
Otud i teorija, nalik legendi, da je kosmos možda nastao iz leda… riječima svedeno, iz praska zaleđene gromade u kojoj je spavalo ništa drugo do samo Jezgro jezgra. Prosto se, u jednom ćudljivom trenu, prelomilo i omogućilo beskonačnosti da pokulja van. Uz prirasli sag – divlju vatru (iz koje su kasnije nastale zvijezde). Tako led u prapočetku svih početaka postade materijal od kog se tvorio oganj – jer vatra hoće tamo gdje ne može.
Haiodepeja, drevna proročica, birajući između puta leda i vatre, odabra ovaj drugi – u vjeri da će je on odvesti do izvora vaskolike mudrosti. Odveo je u propast. Mislila je da zaleđena staza krije samo surove zamke. Istina je da led zaustavlja proces raspadanja. Njena priča se često koristi kao prikaz ljudskog neobjašnjivog bijega od studeni (a hladnoća krije besmrtnost… ili, pak, ukoči trenutak za vječnost).
Uistinu, zazor od hladnoće u našoj podsvijesti nije toliko opravdan strahom od leda… već od njegove surove čistote, koja grize ako joj se čeljade preda. Zato se i smatra da su one ljubavi nastale zimi, pod snijegom, najsurovije – ali najpostojanije. Jer ih nije ugodnost toplote ukvasila.
A postoje i oni ljudi, rijetki doduše, koji posjeduju oči boje leda… Naopakima je veoma teško izdržati njihov pogled – jer poput začaranog zrcala reflektuju odraz obraza onakvog kakav je on zaista. Mašta ih je u spise prepisala, te ih riječi zovu – ledenooki. Naočita fela.
U spektru fakata i prirodnih objašnjenja, ta nijansa je ona između plave i zelene, ali je sivkasta pobijedila… led je i u ovom slučaju donio drugačiju vrstu gledanja.
A kada vratimo muziku s početka pjesme, ne pomenusmo, da je nemušti jezik odavno odleđen… i da dubokim brojem ljeta odzvanja stih poseban za svakog čovjeka… koji mu kaže “šta je tvoj način, i koja je tvoja mjera”.
Ne čuješ ga?
Onda vrati pogled do prvih rečenica… jer, nije do leda.
Gomila grijeha, i jedno srce pretvorilo te… pretvorilo u običnog čovjeka.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237