Mač i riječ. Česta lirska uporedba koja se rabila kroz književnost (posebno našu) – bila je korišćena skoro kao “oči su prozori duše”, ili skorašnja “samo nježno prema sebi”. Sve su zbog repeticije postale bljutave… no, koža istine im nije otančala. Čudo kako narod može da ti ogadi i ono što valja. Vjerovatno zato što valja svima, pa i idiotima. No, vratimo se mačevima…
Vještinu kovanja hladnog oružja razvile su sve civilizacije (ali sve!). U “Britanici” čak piše – “s mačem počinje potpis doba razumnog čovječanstva”. Ubijanje sabljom postade marker za razvoj cijele epohe… dok je otkriće pencilina, tek običan lijek.
Opet, postojala je davno skupina koja je izgradila odnos prezira prema dugim sječivima – Niseti… bili su kažnjeni progonom iz Vizantije, a nedugo potom, i crvenom sentom (križanjem imena sa pergamenta plemena).
Nerazumljivo je zašto se čeliku koji odvaja dušu s mesa poklonila tolika vjera… muškarci su smatrali da je mač dio snage i svjetlosti, a žene su mačevaoce priželjkivale i njedrosricale kao da su arhanđeli.
Nemojte misliti da je moderno vrijeme poremetilo nit poganih legura… I danas pokreće aristokratske udruge da kroz sport i rekreaciju treniraju što efikasniju eliminaciju protivnika. Da li ste znali da za praktikovanje te “vještine” traže uvid u ožiljke i rane?
U Rusiji i dalje traje društvo (tajnog utemeljenja) koje od svojih članova zahtijeva zakletvu u krvi, da bi kanda razvili “sposobnost da razgovaraju sa sječivom”… postoje dokazi da smrt nekih od poklonika nije nastala pukim greškama prilikom obuke (više se radilo o ritualu u kojem se duboko vjerovalo da rana zadata mačem kupuje bolju “poziciju” gore, na nebesima). Takve sekte čak njeguju prikaz Isusov sa mačem pod svojim stopalima, i legije anđela sa vatrenim sabljama u rukama. Slika toliko suprotstavljena slovu hrišćanstva…
Posmatrano kroz epohe, mač je pjevao razne pjesme… svaka užasnija od prethodne. Starovjekovno bojevanje je nosilo esenciju kritskog sukoba: sa jednim ili čak dva bronzana mača (teško i nezgrapno oružje koje je pravilo plitke, ali zjapeće rane)… Nastavilo se sa grčkim kratkim mačem – kopisom (stvarao zvuk nalik jauku). Tokom uspenja i pada Rimskog carstva, dvije vrste sječiva su slavile smrt – gladijus i spatha. Prvi kratak i ubojit, drugi nešto laganiji i dugačak… mnogo bolji u sakaćenju, uzimanju života natenane.
Srednji vijek čuva nekoliko porodica koje su odgajale sječiva: bili su tu merovinški i karolinški mačevi, potom ranoromanički, romanički i kao poslednji u nizu gotički. Zajednička odlika svih nabrojanih je težak “hod” oštrice i čupajuća tehnika. Otkidali su meso i ostavljali rane od kojih nije bilo oporavka.
Novovjekovno mačevanje slave oštrice poput rapira, daga i špada… uglavnom jednoručni laki mačevi. A onda, s novim dobom (koje otpoče sredinom 18. vijeka) stigoše i tri tipa trbosjeka: dorađeni špad, palaš i sablje. Mudar izbor, ukoliko ste kanili da dvoboj pretvorite u klanicu… Mada, od pamtivjeka pa do praskozorja kada su gusari krstarili morima, nešto sa mačevima ostade isto… prokleto isto. Ko god da ga drži, zamišlja da ubija.
Ipak, da su se majstori hronika potrudili, mogli su saznati da na tlu, istočno od renesanse, južno od humanizma, a bliže teroru obitava čudna skupina ljudi koja naseljavaše prostor današnje Crne Gore. Tu se u ognju kalio drugačiji tip čelika… metal poštrcan bakrom, zaprljan solju iz zemlje, i hlađen kamenom vodom. Takav mač se zvao ješter.
Pravljen je sa razlogom, i darovan mačonoscu da kazni onog koji je “došao da zatre rod”. Takva oštrica opjevana je na mjestu u blizini Gube Kočanske (nadomak Nikšića), ni naslov pjesme se ne pamti, a tvrdi da je udovica luđačkim zamahom presjekla dva krvnika, kidajući tijela uz kičmu… pride ne ostavljajući liptav trag. Jer, od ještera krv ne teče.
*
Eh, ljudi. Čudesnost od platine i proliva. Toliko toga lijepog i paperjastog darovasmo vaseljeni… ali smo kostolomivim načinima mnogo vičniji. Nije ješter jedini… imamo mi i riječi, koje u leguri sa pljuvačkom pruže takve uvrede od kojih nokti i skeleti pucaju bez zacjeljenja.
Mi smo priča koja hoda na oštrici sopstvenih slova… svaki rat, sukob ili svađa su relikt dubokog poriva da “moja moć treba da satre suštinu tvog bića”. Sanjamo da smo zmajevi, a priroda nam tek zmijska.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237