Grebe, a? Sve što vidiš te grebe, jel? Doživljavaš ljude i njihove izjave kao sunovrat civilizacije, i pomisliš – ambis propasti kulja i proždire. I nema kočnica. Odosmo u tri mičke paterine!

No, aj da pauziramo trejler. Vidio si tek sekvence, film umnogome može da bude drugačiji od najave… U pravu si, primitivnost, zaostalost, nosoguzne face, nakaradni odnosi i agresivni akteri su prisutni. I te kako ih ima. Ali! Nema ih toliko da upropaste progres. Samo su glasni i gnusni. Bazde. Zato ti se čini: “Majko mila šta se sve koti i šta sve graje!”. Zašto je to tako? Zašto toliko potoneš? Utisak “nevaljalosti” mnogo duže traje (odjekuje) u odnosu na ono što je prijatno – i koliko god obrazlagali i opravdavali ovo stanje – istina je. Čovjek naprosto klone. Sumanuto je što je tako, ali ajde. Poput harmonije, samo jedan disonantan ton dovodi do aspekta zbrke… jer, programirana nam je duša da se nakači na svaki trn koji bode. Prosto nam ide od ruke da sebi lomimo prste dok gulimo mrvu s mrve.

Jedan od primjera, da bi vam bilo lakše… Ako odlučite da provedete u šetnji neko vrijeme – u većini slučajeva nećete primijetiti koliko sve teče kako treba, dok vas neki mamlaz u mimohodu ne zavarda u rame, ili leđa. I onda pomislite “kakva spodoba”, “ovakvi su nam društvo i cijela država!”. Ali, bio je to, brate, samo jedan! A prošao si rijeku šetača… a taj jedan bilmez je poremetio dan i učvrstio stav “stvarno smo stoka, i zaslužujemo sve što nam se dešava!”. Ovo ima ime, i zove se “gustina poruba” – vrlo zeznut efekat koji dovodi do toga da izvlačimo fatalističke zaključke o okolini i ljudima na osnovu kamenčića, na osnovu samo jednog kretena. A onda se i broj ispada sa bilmezima tokom vremena uveća. A ti već duboko u sebi kuvaš drobove sa gnijevom u sosu vrištanja. I pretvaraš se lagano, ali sigurno, u ekspres lonac.  Pa vrebaš trenutak kad će “nalećet” taj koji će konačno da gurne poklopac. Pa da iskuljaš.

Tja, istina je da se svašta zove čeljadetom danas… i svako polaže pravo da ima jednaka prava. I opet, nažalost, svi imaju ista prava. Kakva nepravda, a. Ne postoji zakon koji štiti od budala. Iz prostog razloga što bahata glupost nije prepoznata kao patološka pojava. Nije, ali bi neko, zbilja, trebalo da presiječe. Da se donese neka sveopšta deklaracija koja štiti bisere od svinja. Kad već postoji zakon u SAD koji zabranjuje zviždanje pod vodom (“Whistling underwater is prohibited” – Zapadna Virdžinija).

A onda imamo toliko njih koji su Malsumisti. Prepoznaćete ih prema kontradiktornom ponašanju, koje se uvijek bazira na tome da se, kako vele, “radi o etici”. S jedne strane prikazaće “srce i suze” kad god vide nekog ko pati ili umire… No, nikada ništa preduzeti neće, osim što će o tome da govore. Poput komentara i molitvi koje se kače ispod fotografija bolesne djece, pa sekund potom odu da mrze… pođu samo na drugu stranicu i kunu, blate i proklinju kad nalete na nekog ko nije prema njihovom zaostalom mjerilu. Šta je tu najinteresantnije – uvijek će uzimati Boga u usta, i pretvarati ga u oružje. Ponašaju se s ubjeđenjem da Bog njihovu opačinu aminuje. Ovakvih ljudi nema mnogo, ali koliko god da ih ima – previše je. Zovu se Malsumisti prema zlom duhu Malsuimis, iz Abenaki mitologije. Taj je, kanda volio sve što je lijepo, ali bi sve što dotakne poremetio… “stavio je trnje na ruže”.

Malj i glava. Malleus Caput. Odavno je ova definicija iskliznula, isparila iz uma. A ona je divna latinska fraza koja ukazuje na onog ko je pametan, ali bezobziran. Kome je samo bitno da je u pravu, iako nema dovoljno spoznaja… Obično se odnosi na ljude koji zavode dobrim retoričkim vještinama, ali predstavljaju ideju koja je ubuđala, otrovna, opaka i manipulativna. Da li ste znali da se mnogi političari nalaze u crvenoj zoni “malja i glave”? Izvježbanim jezikom prenose procjepe sukoba na obične građane… pride Malleus Caput osobe nikada ne nude rešenja za životne probleme. Jer, nemaju znanje.

Eto… rebus ostaje otvoren… ali, makar  ste doznali ime za probleme. A tu ipak ima malo odgovora na sve. Oni koji ne čitaju, nisu ništa bolji od onih koji ne znaju da čitaju. Jer, dobri moji, samo mrtve ribe prate struju…  i nikad nigdje ne stignu.

Milisav S. Popović

 

 

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.

*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237