Vjekovima unazad, pa do nedavno, brada se smatrala simbolom mudrosti. Njegovao se stog sijena ispod nozdrva, kako bi okolina ukazivala veće poštovanje majmunu. Radilo se o tultu (maniru ili detalju koji nosi neki status/prestiž). Ne zna se baš tačno šta je uticalo na rušenje mita, ali praksa “dlakave intelektualizacije” je iščilila… Neko će vam reći da su higijenski razlozi odvodili do berbera… međutim, sve su prilike da je jedan posve neočekivan događaj doveo do strižanja.
Praksa okupljanja univerzitetskih titulara se održava odvajkada. Svuda. Tako su se u jednoj omanjoj aristrokatskoj varoši Velike Britanije 1962. sakupili akademici. Sa svih strana su dolazili prepotentni doktori nauka (uglavnom humanističkih), provodili sedmicu topeći jezike u tartufima i vinu. Trošili budžet dovoljan za spas hiljada gladnih i umakali zadnjice po jezeru. Proglasi, u vidu “Zapažanja” su uvijek štampani nakon završetka “manifestacija” i distribuirani diljem obrazovnih enklava. Malo je reći da se u njima ništa valjano nije moglo naći… a jezik… jezik je bio u skladu s pijanom gordošću. Nerazuman, nedokučiv, formoosakaćen teoremama i dijalektikom. No, neko je ipak odlučio da napravi dobru sprdnju sa cijelim skupom.
Godinama unazad, na fotografijama koje su rađene s ciljem da ubilježe momenat, jedna ćelava glava trašave brade je uvijek stajala u lijevom uglu skupa. Odmah do najizvikanijeg veleučenjaka. Ipak, niko nije poznavao gospodina?
Umalo da se ozvaniči istraga, kad…stvar se razotkri od sebe sama!
Naime, svjestan da su mu ušli u trag, nepoznati čikica odluči da se obrati skupu baš u trenutku kada se srkao masni punč. Kažu da govor nije trajao dugo… ali da je ostavio takav utisak, da su se debeli kozoglavci povukli u sobe i ućutali.
Radilo se o čovjeku koji nije imao ni krova nad glavom, ni redovnu porciju supe, ma, siromah proste građe… Vele da je izgovorio sledeće:
“Ušao sam lako, jer sam imao bradu… Jeo sam sve što ste vi jeli, i prirodom svog stanja često sjedio ili stajao sam. Reporteri su me pitali o stavovima na određene teme… četiri puta su moje izjave bile u vašem leksikonu… Gledao sam kako se tovite… i ja sam se tovio s vama… Koristio sam vaše krevete, kupao se u vašim kadama… i bio ubijeđen da je sve ovo najveća krađa od čovječanstva. I fotografisao se! Kao najistaknutije ime Britanije. Da sam ovdje imao prijatelja, samo jednog bliskog prijatelja… da sa njim izvedem igru, nikada me ne biste otkrili. Ali među vama nikada ne bih volio da imam prijatelja. A samo je bilo dovoljno da imam bradu… samo bradu. Ni vi niste više od brade nudili.”
Sladoukusna i jednostavna istina “prevaranta” je imala dalekosežne posljedice. Uniženi su oni koji su ponižavali druge. Oni čija nekadašnja svrha izgubila upotrebnu vrijednost i svela se na samo jedan izlišan element. Na bradu.
I eto ga! Bilo kakav oblik tiranije (političke, vojne, pseudointelektualne…) vremenom se izliže i svede na samo dva, tri ili čak jedan kukavni znak. Onom bez skrupula ne bi bilo teško da ga stavi na rever i infiltrira međ krvoljupce. No, nije sve ovo ostavilo najveći utisak na mene… Jedan dio, krajnji segment me ogrebao… Ono kad čiča kaže “da nije bio sam”, i da je imao prijatelja… do čega bi sve došao, šta bi sve postigao. Koliko bi se dugo održao. Zar je tako nešto potrebno?
Zaključak bi mogao biti raznolik… no, jedan bode: Ne budi kao mnogi. Ne usplačini stečene trofeje.
Ako si se dokazao pameću i sposobnošću, ne zaboravi da si imao sreće. To ti ne kupuje pravo da postojanjem vrijeđaš one… jednako nadarene, i mnoge, koji nisu imali izbora da iskažu svoje.
Ničiji uspjeh nije obezbijeđen samoodržanjem… da biste ga sačuvali, učinite uspješnim druge. Nahranite ljude!
Jer možemo… i hoćemo doći po svoje!
Kako j.be pomisao da se među nama, rađaju oni koji nas najviše bole. Uzmu nam budućnost i razore porodice, domove. Mi produkujemo najgnusnije zlotvore… Koji (umjesto brada) nose frakove i voze brodove. A nas uče da trpimo svakojake posljedice. Decenije nam pojedoše… kao leteći skakavci. I taman kad se učini, ono opet!, – suvo ljeto ne prolazi.
Obahaćeni su ubjeđenjem da zaslužuju život bez napora za preživljavanje. To ostavljaju nama, kao zadatak iz tahikardije.
I sve umne analize i proglase što pročitaste… od ljudi koji dobro presijecaju društveno-političko stanje… sve se da svesti na samo jedno:
Ovdje jagnjad rađaju lešinare.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237