U hladnim predjelima Evrope živi stvorenje besprekorno bijele dlake. Varljivije od aurore borealis… u skrivanju spretnije od roja pahulja kad se u snijeg ustale. Obožavali su ga kao što danas obožavaju paunove… ili dosadne labudove. Među dvorjanima i plemenitom gospodom kružilo je naočito zvanje – hermelin mu ime nadjenuše. Zbog “čistote” i porijekla titule nisu ga smjeli izgovarati priprosti… pa je narod živulјku upamtio kao lasica, ili još rasprostranjenije “velika lasena”. Ni danas nećete čuti, posebno ne u našim krajevima da se zabranjeno s usana skotrlja. Strah od kazne nadživio je dželata. Doduše, kao i u mnogim drugim stvarima…

            Hermelin je oduvijek simbolizovao nevinost – pročitajte samo u dinastičkim knjigama – nebesko carsku bjelinu, visoku eleganciju. Krzno sniježne lasice je korišćeno kao ukrasni obrub na odorama kralјeva, svečanoj odjeći visokih državnih i crkvenih dostojanstvenika. Zapravo, može se reći da je svojevremeno najizopačeniji rod volio da se šepuri u koži hermelina. Misleći da će tako prikriti crni gar pod venama.

            O stvoru mrkih brkova postojalo je mnogo legendi, ali i jedno vjerovanje koje je zalutalo u nove sate… veoma uvreženo, neobično iskreno prihvaćeno. Kako je hermelin mesožder i hitar predator, često je kadar da se upusti u lov na krupnije glodare. Pacovi i zečevi su mu nerijetko na jelovniku, pa se u borbi sa njima služi lukavim zahvatom – davi ih dugulјastim tijelom, dušnik im pritiska šapicama. Drži i steže dok ne osjeti da je žrtvu napustilo damaranje.

            U 15. vijeku su bili ubijeđeni da tako cijedi i istiskuje dušu zaroblјenom. Postoje slike starih umjetnika koje svjedoče da lasena (kanda) nešto šapuće žrtvi – i kako magličasta tvar potom lelujavi iz grla. Naučnici kažu da “davlјenjem” plijena hermelin izbjegava nanošenje rana – da ih izgrize i kandžama načne ubrzao bi proces trulјenja, pa bi meso ubrzo postalo otrovno... neupotrebljivo. Gušenjem čini da hrana duže potraje. Odvlači ih u jazbinu i čuva za oskudne dane. A pazite ovo… ako se hermelin nađe na stratištu okružen smradom i truplima – povlačiće se dok ne utekne. U slučaju da bude sabijen u tjesnac – neće se usuditi da se probije kroz trulež, i tako isprlјa krzno. Skapaće na mjestu sa kojeg je, avaj, mogao pobjeći… samo da je htio da naruži bjelinu.

* * *

Rijetko možete čuti priču o dodiru heruvima. A možda uopšte nije legenda? Zašto se povukla iz predanja velika je tajna. U njoj stoji kako se niti jedan čovjek ne rađa sam… ni ti, ni ja, niko na svijetu nikada! Istog dana, istog časa zajedno sa tobom vazduh udahne još najmanje tri stotine osoba. Tako se pripovijedalo u 19. vijeku. Danas je brojka sigurno značajno veća.

            Vjeruje se kako su to zapravo naši najbliži srodnici… U judeizmu ih zovu braća i sestre po bijeloj krvi. A Bog ne bi bio Bog da  nije veliki zajebant pa je učinio da sve svi rode razbacani po različitim obalama – dovolјno udalјeni da se ne vide, a nedovolјno daleko da se ne osjete.

            U nekim oskudnim riznicama, pa u svicima sa njihovog dna stoji da je čovjeku najsvetija misija naći makar jednog istovremeno rođenog. Sudbina takvog puta biće naporna za putnika… susrešće se sa mnogim iskušenjima, sa upozorenjima koji će ga odbijati od traganja. Trulež i smrad uzaludnosti će jačati kako se cilj bude primicao… samo će se jedna stvar na samom kraju ukazati. Hermelin će se pojaviti! Stajaće negdje pored puta, ili će te posmatrati sa jezerskog kamena ili debla krajputaša… Nakon toga, znadi – preostaće ti još svega jedan dan do cilja. Još samo dan da sretneš onoga ko ti pripada!

            U Hatali piše: “Dovolјno je da vam se prsti tek sjenom okrznu, rukavi rubom dotaknu pa da saznaš da ste prava braća… jedine sestre koje je Svjetlost htjela”.

           Kad do susreta dođe, sve tek tada ima smisla… duše se spoje po šavovima, i svijet za vas što ste se našli počinje da blista. Taj momenat, prvi u nizu od trista, zovu teo teozifija – ili dodir heruvima.

* * *

U vrtima iznad ovog svijeta postoji ognjište od bijele vatre, koje je iz godine u godinu tanje. Odatle se grije Raj, a u njega se polažu ostaci časnih. Koštani plam, koji se u decembru pepelјa… i pada na Zemlјu… tako nastaju pahulјe, tako nastaje zima.

Služi samo jednom – da u snijegu, pored toliko tragova pronađeš one sitne… od šapica hermelina. Kud god išle, pa čak i do zubate studeni sjevera… na kraju traga nalazi se onaj ili ona što su jug tvog bića.

Neke bajke nisu samo u knjigama… I dalje ima zvijezda kojima ne znamo imena. Možeš isprlјati bjelinu, ali samo jednom, zarad važnog cilјa… da sa nekim postaneš cjelina. Nemoj ostati princ čije srce je u ritama…

            Srećna vam Nova godina braćo i sestre… da vas ne dave bez kapi krvi… pa makar i u ranama se tražili… srešćemo se na sniježnoj stazi. Nastali smo da bismo voljeli… da ne bi presahli. Obrub smo svijetu… onaj bijeli, nezgasli.

  Ukaže li ti se hermelin,

prestani da strepiš,

razdrlji se,

oslušni i ustani…

Stigao si gdje je trebalo.

Vikni i raduj se,

postaćeš heruvim.

Milisav S. Popović