Rodila ga je sa šesnaest godina. Momak nije htio ni da čuje, kamoli da prihvati soluciju da postanu roditelji tako mladi. Ubjeđivao je na abortus. Uostalom, tako su ga njegovi vaspitali. Nije htjela da posluša. Ni njeni nisu odobravali. Ubrzo po rođenju djeteta se i odselila. Jedva je završila školu i našla posao. Vodila je računa o sinu – često usamljena, uvijek uplašena… a i sama je, pobogu, bila dijete sa bremenom uloge samohrane mati.
Kad je maleni napunio šest godina, ona je tek zašla u dvadeset drugu. Za rođendan su pošli na igralište da se malo izjuri sa drugom djecom.
Posmatrala ga je kako kuša prostor i osvaja planetu od tobogana, ljuljaški i klackalica… i nije mogla da se ne sažali i upita „da li je uopšte dobra majka?“.
Toliko toga nije mogla da mu priušti, sijaset stvari nije znala kako se radi, toliko mnogo mu kao djetetu fali… sjeklo je po grudima da li uopšte obavlja posao roditelja kako jednom roditelju doliči.
A onda se prenu, jer njegovu pažnju privuče djevojčica sa deformacijom lica i smetnjama u artikulaciji pokreta. Zagledao se u nju. Ispitivački. Pruži joj dlan da se rukuju. Malena nije znala šta to veći klinac traži… On joj blago uze ručicu i pokaza kako se stvaraju drugari. A onda je počeo da se smije i da joj svašta nešto priča… širi ruke kao da hvata oblake i pada kao da su ga u letu udarile rode i bumbari. I malena, lica drugačijeg, poče da se smije grohotom – sve glasnije. Rukicama je udarala po jakni. Toliko je bila srećna zbog tog slijeda stvari.
A onda dođe vrijeme da se raziđu. Ponovo se rukovaše. Prije nego što je pošao do njegove, proprati drugaricu da bezbjedno pođe do svoje mati.
Kad se vratio, sjeo je na klupu i rekao: „Mama… ona je baš fina djevojčica.“
Tada i ona shvati. Shvati baš kao što mjesec zvijezde prihvati… I bez mnogo toga u novčaniku i glavi, znala je kako se dobar čovjek gradi. Dušom.
* * *
Kad im je bila petnaestogodišnjica braka, povukao je za rukav i odveo u kuhinju. Tresao se, prsti su mu drhtali i nije mogao valjano da zausti. Izvuče iz košulje parče papira i tutnu joj u ruku, stežući pritom njenu šaku svojom.
„Ovo je poruka koju sam napisao dana kad sam htio da se ubijem. Prije tačno sedamnaest godina. Krenuo sam van grada, put pećina sa dinamitom u torbi. Tada sam te sreo i ti si me pitala ima li kakva apoteka u blizini. Teško si disala, ali nisi prestajala da se smiješ. Pošao sam sa tobom i ispratio te do vrata zbog tvog napada gušenja… Čim si kupila pumpicu i udahnula – mahnula si mi i poslala poljubac. To je bio znak. Ti si od tog trena bila ta moja sreća što mi je oduvijek trebala. Dogovorili smo se za šetnju i druženje. Drugi susret je bio u utorak. Daleko od pećine i dinamita. Ovo ti ranije nisam pokazao jer sam se plašio da ne saznaš koliko sam nestabilna i tužna prilika bio. Danas sam skupio hrabrost – da shvatiš ono što nikada nisi slutila… bio je to prvi od svih puta kada me tvoja duša spasila“.
* * *
Njenom ocu nije bilo dobro. Odjednom, naglo. Moždani udar. Završio je u bolnici taman na vrijeme da u domu ne izdahne. Smješten na intenzivnoj njezi iz koje su ga ubrzo prebacili u običnu sobu – jer bješe previše krhk za mašine i igle. Star i drag čiča sa kosom srebrne boje. Ljekari nisu smatrali da će izdržati do jutra. Govorili su o nekakvim zonama, naprslinama i džepovima krvi… Sve ih je sa zebnjom saslušala. Mila i tiha. Prišla je starcu i šaputala „Tu sam tajo. Tu sam tata.“ Bdjela je nad njim mazeći mu prste laganim pokretima… i šaputala. Preživio je nekako noć. Nije se ni za trenutak odvajala od kreveta. Preživio je i prvi dio sunčanog dana kada je oko podne otvorio oči. Gladila mu kosu, dodirivala obraze i pogled naslonila na pedalj od njegovih zenica. Gledao je u njih bez treptanja. A ona je i dalje nešto šaputala.
Drugog dana su svi parametri ukazivali da je kriza prošla. Sad je trebalo stabilnosti i konkretnijeg rada. Naravno, nije se odvajala od njega. Pomagala sestrama oko „pacijentovog položaja“, vodila računa o nekakvom lijeku i broju kapi prilikom doziranja, mijenjala posteljinu i spremala kašu. Jer, već petog dana mogao je da počne sa hranom… uspio je da guta. Načelnica odjeljenja privuče šestog jutra sestru u stranu i pita „Da li je ona gospođa stalno uz pacijenta?“.
„Da, doktorka. To mu je ćerka“.
„Bože dragi, mora da je iscrpljena.“
„Doktorka… ima tu još nešto. Jako je bolesna. Od kancera.“
Zanijemi. Proviri u sobu… nađe pogledom mršavu ženicu kose boje lješnika kako kašikicom pita starca, čije se srebrne iskre vratiše u život uz pomoć magije od šapata.
Nakon tri sedmice izašao je iz bolnice. I dalje star, ali živ i oporavljen. Bez posljedica. Kćerka mu je izdahnula mjesec-dva dana nakon toga. Duša joj ni tada nije prestala.
* * *
Pred tobom su dani od kedrovine – ono što su druidi poklonili martu nazivajući ga „istinom posle zime“. Tada se odmara od izmišljanja i sluša vatra kako poslednji put pucketa dok se proljeće ne posvađa sa čarapama. Tako i ove tri sekvence – istinite su i pripadaju tihim ljudima koje će vjetar da odnese i smjesti na rub pjene neba. Tamo će da sipe sa svim ostalim pričama koje niko ne pamti, jer i nije preša… ali i mimo toga – dio su notne azbuke kojom se ispisuje čovjek i navodi kada je sve zasijala njegova svila.
Milisav S. Popović