Dobrovoljno pristadoh da učestvujem u jednom socio eksperimentu koji se zbio prije nedelju dana. Prosta priča pripremljena od strane nekoliko psihologa sa jasnim ciljem – da opišem sebe i šta proživljavam nakon gledanja latino serije maratonskog tipa. Naslov vam neću otkriti, da se ne bi smijali… bilo je tu svega, a sve se opet vrtjelo oko ljubavi koja nikako da se skopča do samog kraja. Djelovalo je kao stadion po kom konstantno pretrčava neka muka, peripetije sa tragikomičnim zapletima, pet-šest zlih maćeha sa dijaboličnim planovima. Tona svađe, bečenja očiju i preglumljivanja. Pa onda uz fanfare i poljubac u zadnjoj epizodi vaseljena od sreće prolupa – a tebi, glupaku, niz surlu se skotrlja suza. Sada znam kako se osjećaju domaćice koje pasionirano prate sapunice. I šta znači kanonada ničim izazvanih uzdaha. Jer, ovo je meni bila prva. Taj proliv uđe pod kožu i nekako odvrne zgužvove sa srca da se nemirno gužvaju po stomaku. Stvori se tenzija sentimentalnih očekivanja, i grune lavina uvjerenja da ti je romantična saga suđena.

A ostavila je španska limunada traga danima… još me drži nekoliko sekvenci sa intenzivnim kadrovima što prijatno dobuju nekud iza potiljka. Ritam slatkog horizonta. Sve sam stavio na papir i poslao evaluatorima – sada nas nekoliko čeka procjenu kako tele-novele utiču na um muškaraca. No, to ionako nije suština moje namjere da se obratim vama… nešto drugo me ponukalo da krenem sa vrha razloga.

Koliko god ljudi bili isti, postoje te čudne finese – kože boja koje čine da je svako od nas zasebna tempera. Tuba je, normalno, vremenom istiskana, nagnječena, neotčepljena – sadržina nikako da se domogne platna. Fali slikovna kompozicija – jer nema kompozitoru asistenta. Ćoškasti smo na sijaset naopakih načina, i ulubljeni po neočekivanim mjestima. Želja da budeš dijeljen, mažen i čuvan nije samo manir ženskog principa… Tako nešto očekuju i muška srca. Patnja za onom pravom osobom što nikako da stigne – od pamtivjeka je opisivana… jednako detaljno obrađena kremenom neandertalca, perom iz ruke Šekspira kao i ograničenim rasponom slova kod scenarista iz Barselone ili Lisabona. Ima nešto u tome što takvim bljuvotinama nikako da pristigne momenat isteka roka trajanja. Ne može da dotraje. Iz prostog razloga… Potreba da te obožavaju dva oka koje ti iz loja svog droba obožavaš je esencijalno ugrađena u srž kičmenog stuba. Malo joj treba da se raspiri… pjesma, knjiga, proljeće ili tupousta tele-novela. Glad za „predmetom“ zaljubljivanja formira se dok smo još u pelenama. Ima li tome spasa? Je li takva potreba zaludna?

U zaključivanju mi je pomogla stavka iz nauke – koncept iz takozvane bihevioristike čulnosti (tj. emo ponašanja) – nazivaju je teorijom najmanjeg zajedničkog količnika. Oni koji kolumnu prate od početka (prvog broja), možda će se sjetiti ovoga što ću dolje da napišem… svakako mislim da mi neće zamjeriti što ću se donekle ponoviti. Nije nimalo zastaralo. Svježe je. I dalje.

Možeš smatrati da imaš nerealno visoka očekivanja. Da patiš od onoga što se zove „posjedovanje previše dobrog ukusa“. Legitimno je da sanjaš o biću koje će te izuti iz čarapa, odnijeti do neba i nahraniti poljupcima – i da ti oni nakon toga postanu važniji od vazduha. Možeš se stidjeti svojih želja i potreba… Ali čak i da imaš najblesavije prohtjeve koje niko drugi ni u ludilu nema, matematika ti daje za pravo da se nadaš i da ćeš da dođeš do svoje „vile“ ili „princa“. A evo kako, i zašto:

Kad bi na list hartije stavio/la najblesavije prohtjeve, poput: da tvoja ljubav ima jedno zeleno, a drugo oko boje kafe ili mraka; da zapjevava na samoglasnicima, i zviždi u tihim trenucima; da plače dok jede limun, ili se kupa u buretu na kiši; da drhti na suncu i da broji komete; da zbrka dane i ne provjerava sate; da prstima kaže bolje i od riječi jasnije; da navlači raznobojne čarape i da vjeruje da miševi zbilja jure slonove… sve, ma sve čega se sjetiš do najsitnijih momenata pretrage, pa i njih takve dodatno uvaljaš u sos komplikacija i zabune – logika proračuna će biti jasna. Uvijek. U najgorem slučaju tvoje prohtjeve će da zadovolji 0,0002% čovječanstva. Njih na hiljade! Znači, tamo negdje napolju… bliže ili daleko dalje postoji na desetine hiljada duša spremnih da se u njih zaljubiš… i da ti ljubav uzvrate. Sve ostalo je stvar dinamike. Kretanja i potrage. Rijetki su oni kojima takva zgoda stigne preporučeno… na ruke. Snovi ne znaju za adrese. Otud toliko izgubljene pošte.

Ljubav moraš naći, ili joj makar pomoći da te pronađe. Kreći se. Vidio si da teorija o najmanjem zajedničkom količniku nudi više sreće nego što si i pretpostavljao. Tamo negdje neko pati za tobom… a ne zna te. Dopusti sebi da budeš izbirljiv – time ti stomak poručuje da li si uopšte stigao na odredište. Dizajnirani smo za grljenje. To pravo se zloupotrebljava u ime kompromisa i straha od samoće. Za tim nema potrebe. Neke ljubavi traju cio život, neke zauvijek. Nađi ove druge.

Milisav S. Popović