Prvi izgovorni runski zapis glasio je “trosta”. Ukazivao je na zaštitu usjeva od ptica, insekata, ognja, i bješe poslednji koji je naslijeđen od vodenih runa – a da je ispisivan na suvom (zemlji, pijesku, oglači…). Značio je “dosta!” (sa uzvičnikom). Prenos se desio vjekovima prije pojave hrišćanstva, i dugo se ovdje zadržao… toliko, da je “trosta” izblijedila tragove vodenih korjena… pa je sve na kraju izgledalo kao da je san odsanjao san o moru. A onda je i trosta pošla… povlačeći se pred novim bogovima.
* * *
O porijeklu runa se malo zna… Ima toliko azbučnih porodica (ogranaka), da poput različitih jezika – jedna drugu ne razumiju. Forma je doduše svuda i uvijek nalična, rune su nizovi povezanih “grafema” koje su koristile specifične simbole čije značenje nije uvijek isto (u zavisnosti u kojoj regiji Evrope su se upotrebljavale).
Drevno tumačenje izvornog naziva je i dalje na snazi, pa tako u književno-istorijskim priručnicima stoji – germanski pojam runa ima dva značenja, prvo je „šaputati” a drugo je „tajna”. Kod nas je na snazi varijetet koji glasi “tajna moga šaputa”.
Slovni znak rune je uvijek vizuelno ugodan, skoro jednostavan – sastoji se od linija koje se naglo prekidaju, ili neočekivano dodiruju – a ponekad i na određenom mjestu lome (krive i zaustavljaju).
No, kao što svaka legenda u sebi nosi enigmu druge bajke… tako su i rune očuvale sjećanje na “svoje nesvakidašnje”. U Crnoj Gori, u prvom gnijezdu njenog porijekla, izrodilo se runopisanje u potpunosti drugačije od ostatka svijeta. Dok su drugdje rune iscrtavali na kamenu, urezivali u stijeni… žarom modelirali po koži kore drveta, ovdje su nastale one koje bi po ispisu odmah nestajale. Skrivene od vida (od uroka tuđeg pogleda).
Zapisivane su u vodi… i nisu imale glasa. Bjehu to jedini simboli, čije značenje nije posjedovalo ime. Nije moglo biti izrečeno, kažu od straha da ne bude ukradeno i jezikom preneseno, te svojevrsno blago otuđeno.
A tražilo je da bude iscrtano rukom koja nosi želju od drugih zahtjeva očišćenu. Misao od pjesme vredniju, jednako poetičnu.
Dugo se tvrdilo da rune mora iscrtati muška ruka… poželjno druda, meštra, vidovnjaka, travara (doduše, tako i jeste bilo na drugim prostorima). Ipak, vodene nisu zahtijevale razliku između roda/polova – svi su mogli njima rukovati, ako su bili kadri. Ta vještina je zavisila od plesa duše oko srca, od uzajamnog zagrljaja. Što žarnija želja, to bi jača sila bila. I niti jedna nije bila “štetna” – vodene rune nisu bile od kazne i oružja (samo napredak, sreća, dokučivost i bilo koja vrsta spokoja… drugih, destruktivnih tonova nema). Rekoh već, pjesma.
Na prostoru današnjeg Perasta, Kotora, Luštice, velikog zaliva i malih uvala, postojale su ritualne stanice – kamene ploče sa kojih se dodirivalo more. Tu bi obično dolazio neko da u molitvi iskaže bol i utamniči nemire. Potom bi prutićem (ne dužim od dužine podlaktice) nježno ispisao po tirkizu vode samo jednu iz runske neomenklature. U tom trenutku se ne diše, i trenom završetka prstom se mjesto rune dodirne – svojevrsni pečat, otisak osobe – kako bi sudbina znala ko je umoljava, koja joj duša piše.
Vodenih runa je bilo osam, ali se taj broj ne izgovara kada se o njima priča. Kaže se da ih ima sedam i jedan (jer je, prema vjerovanju, osmi dan kada se sudbina liječi od ljudi, pa ne dozvoljava da je iko uznemirava) – otud i sedmica (u danima), što se nedeljom završava (ne bez razloga).
Rune se mogu ispisivati i po jezerima, ali im treba mnogo vremena da poruku odnesu… rijeke nisu pouzdane, iako želje mogu brže da se prenose, jer struje zapis mogu da poremete – pa iskrivljen zahtjev iskrivljeno ispunjenje dobije. Tako je jedan umjesto šljiva, na krošnji zatekao kestenje.
I samo drvce kojim se piše – mora biti od “sočne” krvi runskog drveta. A to su lipa, zova i maslina. Svaka ostala grančica bi bila nepismena.
Kažu da je ova strana mora, ka našim obalama, gušća i prozirnija – od siline runa koje je voda primila… a čistina talasa ukazuje da je sudba bila milostiva. Mnoge od njih ispunila. Naše more dobrih želja.
Negdje je neko zapamtio, pa se tako i prenijelo, da je poslednju runu ispisala djevojačka ruka – osmislivši osmu (sedmu i jedan) i da dan danas plovi svuda. Izgleda kao nedovršeni krug, s tačkom s prsta… i koga god da dodirne, predstoji mu ljubav, a znači:
“Volim te, molim te voli me”.
I neka ovo zauvijek bude za sve trosta.
Dosta.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237