U izmaku vremena, svašta se da naučiti. Na samrti svi postaju izuzetno mudri… Kajanje i neproživlјeno čine esenciju tog poslednjeg trena… kada se odlazak razboli od pogrešno ishodanog čovjeka. Zbog toga što se srce ukucalo stegnuto u njedrima… umjesto da se ispjevalo kuda mu je želјa.
* * *
U mimohodu istorijskih zabilјeški, mnogo toga ostalo je da tavori. Prašina voli da nalegne na značajne stvari, a lјudi umiju da zaobiđu važno… da se ne bi opekli. Ono što ne mogu da unište, pokvare… dok se ne izjalovi.
Tako je bilo i sa pričom o njima. Čuvena kasta Lifana. Šta god čuli… istina je zbilјa drugačija. Nisu oni bili ubice tek – iako ćete svuda slično pojašnjenje naći. Stvar je posve naopakija… početak je ružan, ali ne i razrada.
Nastali su davno… u mlađe doba alhemičarske epohe. Kada su iskrene namjere od zlata bile potrebnije. Sastavlјeni od heroja čije su oči vidjele više zgarišta, no ispravnih domova. Od onih što su opstali na površini, a preklali više nevinih vratova od demona, pa im duše ukisle od posrtanja. Jer, niko ne može da nosi grijeh, a da usni bez košmara.
Ako bi takvi osobenjaci, što su za druge careve ratovali, dočekali četrdesetu – postali bi junaci. Nagrađeni titulom, možda i zemlјom darovani… pa bi ih poslali da se umire pored mača i gledaju u proplanke. Nikada to na dobro da izađe… rasjekli bi sebi grklјane. Zbog grijeha što nose… i košmara što se samo množe.
Neki od njih… rijetki doduše… dobili bi poruku, u klјunu gavrana donesenu.
U svakoj bi isto pisalo “Dođi na jug, blizu Dola. Čeka te iskuplјenje. Ne nosi oružje. Ne donosi ništa. Tamo ćeš dobiti sve što ti treba.”
I tako su pojedini, iz udalјenih djelova Evroazije (od Mongolije današnje, preko Rusije, Balkana, nordijskih zemalјa, Španije..) krenuli na čudan put do mjesta koje nisu znali, da nađu nešto obećano… obeshrabreni, sumnjičavi.
Od prvih dvadeset troje, koji stigiše u šuplјe stijene iznad okeana, nastala je ta tajanstvena četa – koju danas u hrestomatijama zovu red Lifana.
Leksikoni tvrde da se među sobom nisu mogli sporazumjeti, jer su bili porijekla drugačijeg, ali ne bješe to razlog… Drud koji ih je dočekao… naredi im da kleknu, izbace jezike, i svakom poganu rabotu isiječe.
“A sada nećete moći da se ižalite. Uđite u Dol i naučite kako se u tišini sa sličnim samuje”.
Tajne kako su prvi Lifani obučeni, ostale su tajne. Međutim, ispisano je da je svaki od njih morao da čuva cvijet pored okeana, a da mu žile ne zaslane… I da godinama čeka dok se sitan plod ne ukaže. Pa od tog sjemena novu leju napravi. Koliko je teško tako nešto učiniti – bolјe ovako… da li misliš da je meso bez krvi moguće od kosti odvojiti?
Ipak… uspjeli su. Prošla su lјeta i zime. Skoro svaki u pedesestoj, ali puni snage, bez izgovorene riječi, i sa opstalim cvijećem. Grehove što nisu bili kadri da iskažu, dade im tamnu kožu… nalik gavranovom perju.
Tada im drud pokaza tehniku “lifanske šare” i pruži im po dva iskrivlјena bodeža uz riječi: “Idite, nađite jadnike. Što više… Možda i zavrijedite iskuplјenje.Sad odlazite.”
* * *
Lifanska šara je zapravo tehnika zabadanja noževa sa obje strane vrata.
Tragali bi za onima koje bi oštrice pokazale – obično one duše koje nisu umjele, niti znale kako se uz život raste.
Napad bi bio munjevit… zasjekli bi meke strane… čelјade bi paralisano sjelo i gledalo nekud iznutra… na mjesto što nije bilo…. na nešto što se nije desilo. U umu bi vidio šta je sve propustio. Gdje se ono njegovo svilo… i zašto se nije nakanio da mu sopstveno postojanje bude milo. Svega nekoliko kapi krvi bi iscurilo… i sa poslednjom grimiznom iskrom, suzni trag bi mu lice okvasilo. Kad bi se povratio, Lifana pored njega ne bi više bilo, ali bi se preporođen (pomalo drhtav) uspravio i osovio. Shvatio bi zašto se rodio.
A ratnik, koji je šaru izveo, zbog jednog čovjeka spašenog bi svega jednu liniju crnu sa sebe izgulio… pa bi nastavio dalјe… kamo mu bodeži kažu… sve dok opet ne bi izblijedio… i iskuplјenje dobio. Da li su uspjeli? Nije zabilјeženo.
* * *
Nije bila ovo priča za puko prepričavanje. Teški su dani i za razmišlјanje. Ovo je samo opomena, da tik uz tebe, tamo gdje su na vratu ostale neprobušene rane, čame kapi koje treba da isteku – kako bi znao da plač u tebi neće da zgasne… sve dok ne zaobiđeš strah i sopstvenu krv prihvatiš, pa sa njom učiniš ono što ti srce kaže.
Šeta se po pravilima, zbijeni po rubovima. Zbog toga će koža ostati crna… gavranova. Tu, među nama – diše toliko umrlog naroda… hode, usahnuli na nogama.
Svoju sagu možeš osloboditi tereta… budi sjeme u rukama ratnika.
Slana voda je u okeanima… istina. Tebi je potrebna ona iz oblaka… treba ti kiša.
Takni mjesto oko vrata… prsti će ti napipati gdje je lifanska šara.
Grijeh učinjen nad sobom ne možeš da iskaješ… posebno ne ako pogled od svoje sreće saviješ.
Prestani da budeš sopstveni ubica… malo ti fali da procvjetaš… život se računa u trenucima… džaba godine provedene pod maskama… zatočene u četiri zida.
Na samrti svi postaju izuzetno mudri… kakva prokleta tragedija.
Milisav S. Popović