Zatekao sinčić majku kako u oblake gleda vlažnih trepavica.
„Mama, zašto plačeš?“.
Zadrža na staklu tanke otiske i povuče dodir sa mekih prstiju nazad u šake. Okrenu se od prozora i primače sinu. Osjeti miris cvrčaka i ljeta sa čuperaka. Pomilova glavicu i tiho uzdahnu:
„Zato što sam žena.“

„Ne razumijem?“

Osmijeh se razvuče još šire, ali i suze brže utekoše. Zagrli ga i reče:
„Znam da ne razumiješ, i nikada nećeš“.

Zbuni se mala tintara, zaboravi da uzme kolačić te odluči da istrči na livadu da u zelenilu naglas razmišlja.

Kasnije tog dana ode do oca.
„Tata, zašto majka plače bez razloga?“

„Sve žene plaču tako sine… najednom i bez razloga. Tako ti je to.“ – nastavi da popravlja zarđalu mašinu ne podižući pogled sa mehanizma.

Međutim, dijete nije moglo da se pomiri sa zagonetkom koja rešenja nema… trebao mu je odgovor sada! i nije znao kuda i kako da ga traži. Vrijeme je potrajalo i pretrajalo. Činilo se da će mala tajna o suzama da se zagubi pod teretom odrastanja. A odrastao je brzo. Hitro zalupio vratima kada je odlazio od kuće, ali tu i tamo bi se u molitvama Bogu obraćao sa željom da mu objasni majčine suze.

I Svevišnji se zbilja jedne noći javi…
„Šta želiš da znaš sine moj?“

„Bože, zašto žene puste suzu tako lako?“
Zvijezde zatreperaše, topli vjetar dunu, glas se umili a ostale stvari zaćutaše:

„Kada sam stvarao svijet, želio sam da žena bude posebna priča… kadra da na ramenima nosi svu težinu svijeta, a da su opet prostrano nježna za utjehu i spas. Pružio sam joj unutarnju snagu da izdrži porođaje kao i silinu bola kada je djeca napuste. Iskovao sam je da nastavi da korača kada se svako drugi od puta prepadne i od cilja odustane… da čuva svoju porodicu kroz zla i bolesti, a da se na sebe pritom ne sažali.

Stvorio sam je takvu da ne umije da prestane da voli… pa ni onda kada voljeti nekoga više i nije neophoda. Šta god i ko god da je rani, da se osovi i prigrli ga kada vidi da mu ruka zbog drške zadrhtavi… a zabodenu oštricu u grudima da zanemari. Dao sam joj srce mirisnije od rosnih travki, malo i moćno – lako za održavanje ali kadro da na lat krvari. Naučio sam je da gleda u oblake dok razmiče planine, da traži zvijezde u pećinama, a mjesec u bunaru. Nisam je tvorio od rebra da bi bila manje značajna, već da čovjeku, mužu i sinovima pokažem da bez supruge i majke nema pravilnog držanja… niti disanja.“

„I vidi nešto sine moj… učinio sam je divnom toliko da treperi u mraku. A kada tako nešto napraviš – učinio si je samu. Sve što živi traži oslonac i pažnju… samo što u krajnjem sam oslonac nema zaštitu. Jedino što sam umio da pružim tvojoj majci kao utjehu jesu oči što pjevaju… samo tu muziku od gustine vazduh ne može da isprati, pa je uvije u vodu… u ono što ti vidiš kao suzu. Tu su sva bol i tuga, radost i znamenja što su ostala bez glasa… i kad sledeći put sretneš oči trepavica vlažnih, priđi i ispruži dlanove… ako ti makar dio kapi nabore dotakne saznaćeš kako vri vrelina i šta su ustvari pravi razlozi.“

* * *

Vjerujem u vas, i nikada vam ne bih dozvolio da radite… dao bih vam da nadgledate sve naše radove. Ne bih vam dao da vladate… već da kontrolišete vladare. Uzeo bih vam glas za pričanje, i omogućio samo da pjevate. Želio bih da sve budete majke, čak i onda kada niste… da ne prestanete sa odgajanjem.

Vjerujem u vas, iako svakodnevno gledam neke što su izvitoperene aždahe. Znam da su tu da bih u vas prave vjerovao jače. One su samo roda sličnog, privid žena koje nose osobine nakaradne. Zato baš hoću da u vas… da vama vjerujem najjače.

Dao bih vam najljepše haljine i mirisne češljeve, torbice sa cvrčcima i ljetom u pregradama od mirođije. Pružio bih vam sve moje sate da ih oklagijom razvučete u dane. A kada ste tužne, pričao bih vam kako se mrak na pučinu navuče kada svetionik zgasne. Vi biste onda bljesnule jače! Vjetrove i mećave umirile onako kako samo vi znate… a onda bih naredio da sve ale, životinje, ljudi i utvare prestanu sa onim što rade i priđu da saslušaju vaše uspavanke… jer, pobogu, kako išta nakon uspavanke može ljuto da ustane?

Svijetu su potrebne vaše trepavice… žao mi je zbog vaših suza, ali su nam i one neophodne… bez njih, udavili bismo se od prašine. Volim vas, jer vi sve ostalo volite jače.

Milisav S. Popović