Bituran ili živorog… tako ga pamte.

Kada su naši praoci i pramajke vidali rane od kuge ili ljutog oružja, pokušavali da uteknu od demonskog otrova, da uklone kakve čini, da sačuvaju bolešljivo čedo, da se sklone od krvoloka… bili su spremni da za struk biturana daju sve što su imali. Čak i onda, kada je samrtna mrena sklapala oči, mirisni listovi bi ih otvorene držale! Od gube bi te otele! Pa bi te održale… sačuvale.

Nešto u njegovom biću brani da ljudi nestanu.

Čudno je to kako neke travke ljepše od čovjeka o čovjeku brinu.

… Toliko smo srećnom životu strani postali.

… Kao da smo se iz kolijevke u korov zagledali.

… Pa smo u korov izrasli.

… A bituran smo imali.

… Nismo za sjutra… jer smo i danas od sebe odustali.

… Prije nego smo i počeli…

… mi nekako nestali.

… Preplašeni od smrti…od života prestravljeni…

… Negdje smo omanuli… u pogrešno se zabrojali.

 … A bituran smo imali.

* * *

Malo koji narod je pamtio i očuvao vjeru u magiju koju su nosile žile živoroga – kao što je činio naš. Taj lijepi bituran, dugačke stabljike, sa listovima nalik koprivi – nije rastao po dolinama ili divljim vrletima – ne, nije se mogao naći u “slobodi”… već na humkama onih koji su za života bili neobično dobri. Kako se vjerovalo, tako se i obistinjavalo…

            Grobovi na kojima je nicao – kažu stari – nikada nisu hladni, a na južnoj strani rake bi ogustili poput zastora. Vjerovalo se da upravo tuda curi pokojnikova mira – tragovi soka divne duše što se ni u svršetku nije završila.

            I dok su etnolozi i kulturolozi redom opovrgavali postojanje mnogobrojnih magijskih vrsta bilja, poput keltskog srca, gorke vrbe, norveškog hrasta, slovenskog vazdaživa (utvrdivši samo da se radi o folkloru i narodnom sujevjerju)… jedino je bituran dokazan – jer postoji… i raste, jer ga baš za nauku briga. Eno ga tamo, na grobovima tihuje uz zvukove života koji to više nije… bilježi tragove lika koji ne smije da uvene.. još ne. Naprosto ne smije.

            Dok je britanska imperija svojevremeno njegovala kult “zmajevog korjena” (biljke nalik pločastoj gljivi) koji je, po tumačenjima, nicao samo u blizini dvorova i kraljevske familije, dotle su istočnjaci trešnjinom cvijetu i strukovima pšenice davali mistična svojstva, ali samo kada “odabrani” dođu u dodir sa njima. Obje ove kulture su zahtijevale posebnost u krvi i titulama kako bi njihove “činidbene trave” iskazale snagu.

            A onda, neočekivano po dinastije, na prostom Balkanu – na ovom našem divnom mjestu što je baladama nastrcano – jedna sasvim neobična biljka, moćnija od zmajeva korjena, nije služila kao amulet i uzvišeni sastojak kraljevićima, već kao uspomena na sitne ljude koji su u grudima nosili neka krupna srca – što je samo po sebi bogovska priča.

            Međutim, njegova upotreba ni dan danas nije u potpunosti razjašnjena, ali sa njim činilo mnogo toga – svježe niti i sočne žile su stavljane direktno na ranu, sipane na kapke urečenih, utrljavane u rubove košulja jedinaca i mazane na lica oboljele odojčadi.

            U Crnoj Gori nije rijedak običaj da se svježi bituran (ubran sa groba) unese u dom pa se sve nešto nježno po listovima mazi… onda se u vazu postavi, da se poput ruža poštuje i nalik lalama cijeni. Time se dom čuva od zmija udara (koje kradu berićet i napredak familiji)… i opominje Uzma (vila kradljivica ljubavi) da ne prilazi, već samo sa prozora da posmotri kako se neko dvoje voli.

            A ima, znaš li da ima i danas nekih tužnih što uz svijeću uviju list živoroga… da plam jače osvjetljava put (onom nekom njihovom) koji je krenuo na poslednje putovanje i sprečava da se kao zalutali duh vrati međ svoje. Da pođe bez tegobe… i da mu duša od samoće ne uvene… da lako ode, da se ne osvrće.

* * *

Kada su naši praoci i pramajke vidali rane od kuge ili ljutog oružja, pokušavali da uteknu od demonskog otrova, da uklone kakve čini, da sačuvaju bolešljivo čedo, da se sklone od krvoloka… bili su spremni da za struk biturana daju sve što su imali.

Ali jedno nisu znali… kad prije zore, bosonog pođeš – pa ga ne ubereš, već mu samo miris udahom dotakneš… sjetićeš se nečeg važnog, nečeg što se plače kada se otkrije…

nečeg što samo ti razumiješ…

Sjetićeš se ko si zaboravio da budeš.

 

Milisav S. Popović