Vjeruje se da se rađaju iz zemljinog ognja ili gromovitih oblaka. Nikad iz vatre koju ljudi rasplamsaju… pa makar njome krčili šume ili topili brda.

Niti jedno jedino predanje ne tvrdi da je ikada postojala ženka.

Umirali su nakon 4000 godina, naglim truljenjem, ostavljajući samo srce da udara u očvrslom pepelu.

Zorom sedmog dana zmajsko srce sa dva čvora bi se preobrazilo u jagorčevinu, oniks ili čak runski pečat (nordijska biljka) – samo da kao gruda vrela mesa ne završi u rukama kakvog poganog čeljadeta.

Etrurci su ostavili pisani pomen na sve što su tvorili i sami uništili: na gradove, puteve, svetkovine ali i na svoje vječne domove klesane pod nagomilanim stijenama. Za jedno groblje, smješteno nekud blizu Tibera, su zamolili Arna (zmaja kom su oteli krila) da čuva kosti predaka od rasijanja i od seobe drugih naroda. Arn je pronašao krila i preživio, ali ne i Etrurci.

Žderači vatre bijahu bića čiju predstavu prepoznaju i opojavaju u legendama sve civilizacije (ma koliko male ili velike bile)… čak i one koje nisu stigle da opstanu. Bez obzira kakvu gubicu i narav mu na lice kačili, skoro sve kulture ga doživljavaju kao ogromnu i silovitu leteću neman, tijela gizdava poput kakvog reptila – i kao jedinog pravog runonosca (nosioca magijskog pisma). Zmaj je jedno od rijetkih stvorova iz mitova i istorije koje je nesputano prelijetalo sa veličanstvenih pejzaža Istoka, do ovdašnjih zgužvanih dolina kojima šetaju raznojezični narodi Evrope. Od crteža sa papirusa do gravura u kamenu i brodskim pramcima – svjedočilo se i pronosilo slovo o alama koje su proždirale bijesne i ludo hrabre ljude, ali i čuvale siročad od kleti i smrti. Grlili su ga Kelti, hranili Germani, krotili Sloveni… a obožavali plemena iza Urala, dozivajući ga na svoje proljećnje svetkovine. I nema djeteta koje danas o zmajevima neće imati šta da kaže – kakve god boje kože i religije bilo… u kakvoj god zabiti planete ili, pak, oblakoderu živjelo. S njim se i u ovom dobu ljepše odrasta.

U Kini je zmaj otjelotvorenje jang-muške energije i carske moći. Kako je poslednja dinastija uspjela da ujedini ovu ogromnu zemlju, Kinezi smatraju da su direktni potomci Velikog Zmaja – najveličanstvenijeg koji je ikada postojao. Naravno, kod njih je “nebeska aždaja” nosilac “roda i mudrosti” rijetko krvožedan i jezgro sveg života u svemiru. Čak je bio među onih rijetkih 12 životinja koje su došle da umirućem Budi odaju počast i pokornost.

Vikinzi su ga doživljavali kao dugovjekog saborca – koji doduše, povremeno umije da se otrgne kontroli i udari po smrtnicima silnije nego što bogovi žele. Tada ga je valjalo izgnati sa kopna i natjerati da pođe ka ledenim morima… da se malo smiri i ohladi ognjeno grlo. Smrt od njegovih kandži ili vatre se ipak smatrala najdostojnijim krajem sage jednog heroja.

Na Balkanu su legende o njima krili kao da se radilo o kugi, a ne o prvoizvornom biću magije koje je krasilo dinastijske i državne simbole većine okolnih nacija. Smatra se da je car Justinijan stavio aznu (zabranu) na pripovijedi i legende o aždajama… vjerovatno u namjeri da narod više gleda u spasenje sa dvorskih kula i od svevišnje volje prestola, a ne iz vrleti nebeskih. Prognali smo tako zmajeve iz političkih razloga, ne sluteći da dio njegove srži nosimo u sopstvenim kostima.

Miješali smo se sa raznim narodima vjekovima, svakom narednom porodu darivavši ljuću krv, brže oči, oštrije zube… i toplije suze. Niko nije ni sumnjao da će zmajev pršljen ostati da živi sa generacijama koje su dolazile. Ali jeste. Nosimo ga u kičmi, skrivenog iza ljudske skeletne kore… i ne da se primijetiti. A povremeno, “da li od rakije ili sjaja mjesečevog”, kada leđa okrenemo podini i dopustimo sjenki da sklizne sa tijela u slobodu – umjesto ruku, obrisi jakih krila zamahnu u odrazu.

I kad ljubav previše košta, i kad slabost, bolest i nemoć drobe dane, kada druge rane na srcu i duši prijete da razderu život koji nosiš… obično ne znaš otkud ti snage da sve stane i preživiš. Da ti je samo da svoj dlan možeš nasloniti na leđa, osjetio bi vrelinu zmajskog pršljena – otud snaga, ali i uspomena da si nekad imao krila.

 

                                                                                                                                                         Milisav S. Popović