U moru mrtvih jezika, svega nekoliko je uspjelo da oglača sopstvene kosti i prenese prah do današnjih dana… tačnije, da očuva drevne riječi za koje ni danas nema adekvatnih zamjena. Iz nekadašnjeg Tešenava dijalekta (oblast Nigerije) uskrsnuta je samo jedna… hara. Prostiji umovi je prevode kao strah. Istina je mnogo sadržajnija.
* * *
Rađanjem se otkriva osnovna emotivna dijalektika. Izlaskom iz čuna postanja (majčinog saga) kod čeda se rasloje dva primarna okidača: glad i strah. Iz njih će proizaći svi ostali elementi emotivnog skeleta. Psihomehanika koja podrazumijeva: uslovljenost života sa razlozima življenja. Ali, kod nekih ne bude tako… zapravo, otkud drugima tako drugačije emocije? Otkud, na primjer, izgrađena potreba za prestižom? Potpuno izlišna… a eonima prisutna.
Čudesno li je to – iz prostog para elemenata (strah i glad) u mjesecima i godinama koje slijede kod djeteta se razgrana vrba čulnih senzora. Kad smo poveliki, tako dobijemo prašumu, ili radioaktivno rastinje. Iz samo dva elementa toliko raznolikih jedinjenja! Nažalost ili na sreću, takva je istina.
Dobro, od čega onda zavisi kakve ćemo emocije razviti?
Mnogi priznati umovi bi rekli da na to utiče sijaset elemenata koji će kasnije predstavljati zapis jednog čovjeka (porodica, okolina, spoznajni putevi)… zapravo, sve se da svesti na sledeće – u šta ćeš izrasti, ko ćeš postati, zavisi od samo jedne stvari – tvoje osnovne duševne kakvoće. Jer na platformi jedne zmije, ne ide obrazac laste.
Otrov je u sjemenu, samo mu treba nešto vremena da proklija. I znate li na koji će element kasnije da se nakači, da ga srče kao izvor moći? Na glad. I tako čovjek postaje aždaja. Grdan i g(l)adan.
* * *
No, šta je sa strahom?
Neraskidiva je to koštana zavrzlama i obitava uz sam luk kičmenog stuba. Bez njega, daleko kraće bi živjeli. Sa nekontrolisanom verzijom – još kraće. Vjeruje se da je strah kod čovjeka proširio zone uma… tjerajući varnice da se užare. Učenje i ovladavanje naukama su samo produkt jeze i bojazni. Zamor od straha se naziva hrabrost… Ponekad zazvuči nevjerovatno, ali neke od najhrabrijih ljudi koje sam upoznao, a čije riječi ili ruke makoše planine i kiklope sa puta, bjehu izuzetno uplašeni. Strah ih je okuražio.
Sve dok ne parališe i ne natjera u bezglavo jurenje, valja ga maziti, prelaziti niz dlaku. Jer stvara volju… pothranjuje znatiželju i razmišljanje.
* * *
Da se vratimo onom pojmu sa početka, kog sačuvasmo iz tonaliteta Tešenava.
Hara je strah koji bi trebalo da nametneš drugome (ne svakome, samo ološima)… da se boje tebe, i od tebe. Zdrav strah kojim se štite krupne stvari.
Prevedeno u filozofsko-politikološku ravan (jer nam je taj pristup u ovom slučaju najnesebičniji) – hara podrazumijeva da neko vaše stavove ili ocjene ne mora da prihvati, ali ne smije ni da ih ugrožava. Opet, odnosi se na stavove koji su dobrotom zaslađeni.
Takođe, u haru spadaju bojažljivi zazori od nečije vrednote, jačine i sjajnog duha. Hara čuva ono što se sjekirama ne da odbraniti.
Misao da od države nikada ne treba da se straši narod, već da se država mora uvažavati narod – nije ništa drugo do velika hara, jedna od najvećih istina koja mora da postoji. Naprosto mora.
Hara je tako svuda… no, neponavljanje njenog imena, učini da postane nevidljiva. Grožđe kvalitetnog društva počiva na grozdu pojedinca. Što se da spoznati po soku… ujednačeno fin ukus, od zrna do vina.
* * *
U moru mrtvih jezika, svega nekoliko je uspjelo da oglača kosti i prenese stvrdnut prah do današnjih dana… A u moru mrtvih vremena, svega je nekolicina onih koji su svijet oteli iz primitivnih ralja.
Iz čuna postanja (majčinog saga) – izađoše milioni, sa osjećajem davljenja… zbog gladi i straha.
Ima i onih, koji skloniše šake sa grla i vrata. Poljubiše prste, iskoraknuše nazad… i odoše do novog dana. Eh, ta plemenita siročad.
Svi ostali – leksikonska flora, budući fosili… Čvrsto se drže stisnutih šaka. Za njih je juče, samo isto ime za danas. Eh, ta zemaljska kopilad.
Slagali su te, ako su ti rekli da strah nema adekvatnih zamjena.
Ima.
Zove se hara.
*
Zmija ili lasta… Otrov ili krila.
Oboje, tek interpretacija života.
Ali tako drugačija sila.
Koja je onda priroda tebi bliža?
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.