Običan. Tako običan dan. Lagan. Kad je ugodno toliko, da čovjek pomisli da je život umjeren i izmjeren do zateznog grama. Ptice su samo ptice, trava je samo trava… a ljudi su tek majmuni sa manje dlaka. Ništa više od toga. Svako svog posla. Uz odsustvo međusobnog ujedanja.
A takvih dana nema mnogo u godini… možda deset… a možda svega nijedan. Zavisi ko si… ovisi od sudbinskih ti slova. A njena su se tog dana fino posložila. Rukopisno, baš kako valja. Redak uz redak, pa je mogla mirno da slika.
Boje, sa četkice u lijepim joj prstima, rastočene u bunarskoj vodi, lijepile su se uz platno bez prolivanja… i slika je bila ljepša, mnogo ljepša od one što je onomad završila. Jun se oko njene haljine uvijao poput šala. I ucvrkutao se u baštu – pa je djelovala kao da je carska. A ona knjeginja.
A ona samo dobra, stara – vidovita Vidosava.
Disala je duboko… povremeno. Polen je odlučio da joj ne grebe nosnice… pa pomisli da joj je magareće mlijeko od sinoć pomoglo da se otarasi svrabička u dušniku i grudima. Udahnu još jednom prije nego što će zelenom bojom da zamaže desnu stranu rastegnute krpe… vapilo je platno za lišćem… ali ruka zastade. Neko… neke druge stope zađoše u baštu njene očevine.
Nije znala… ali ti koraci označiše drugačije popodne. Sudbina je stavila tačku, a bašta više nije cvrkutala.
Rukopis ode… sad je vrijeme za pričanje.
– Ne radim nedeljom. – odsječno, ali ljubazno reče, bez okretanja.
– Dobar dan Marija… – ko god bio, odlučio je da nastavi sa hodom nepoznatih koraka.
Obrnu se ona.
Težak glas, sa lakog muškarca. U košulji od nekog tankog materijala, i pantalama, kakve nose gospoda… a opet bos, kao da je iz njenog kraja.
– Niko me više tako ne zove. Svima sam baka Vidosava.
– Ali ja te znam prije svih… – osmijeh divnih bisera, sa pogledom blagim kao da je jedan od njenih unuka (da ih je imala).
Držao je prezrelu bijelu ružu u rukama. Za nju. Pa čak i kad se primače na pet momenata… držao je, bez predavanja.
– Znamo li se mladiću?
– Oduvijek, Marija.
Nikad nije bila senilna. Zapravo, svakog je pamtila… svaku curu, svakog pijanca, svaku barabu i sveca… i ukus krvi koje je polizala. Svaku kap… odvajkada. Bila je starica, ali i riznica tajni mnogih lica.
Osmijeh nije skidao, ni pogled sa njenih zenica… poklopi rascvjetalu ružu desnim dlanom. Kad ga skloni – prezrelost se u pupoljak vratila. Svaka latica umladila.
Dodirnu se do grudi, zatečena.
– Ti si vilenjak!
Ovaj frknu zabavljen, pa još jednom prekri ružu:
– Pogađaj ponovo.
Gledala je kako se cvijet mrači i truli… i nestaje sa rukohvata.
Trebalo je koji sekund… potrajalo je nekoliko tihih momenata.
A onda, kada je razumjela, nije zavrištala.
Drugi bi vrištali, da se zna.
Izgleda da je došlo vrijeme.
I neka je.
Vidovita Vidosava nije bila spremna… ali je prihvatala.
Imala je život kakav nije imala niti jedna druga druga iz kraja… a možda i dalje, možda i do mjesta gdje se ova zemlja završava.
Odloži četkicu pored platna… zelena kap ostade da visi sa kraja…
– Shvatam… dobro je da sam kuću jutros pospremila.
Smrt se od srca nasmija.
– Čuvene glupe izjave prije kraja… – primače se – … Ne zamjeri Marija, ali ovo ću morati da zabilježim.
Slegnula je ramenima.
– No, ne mora tako da bude… još. Nisam te tek tako čuvao svih ovih sto dvadeset ljeta. Tjerao od tebe bolesti… čuvao te od buđanja. Zdrava si i jaka. Mogu da te držim takvom još pedesetak narednih. Svijet se mijenja, a ti ćeš moći da ga posmatraš.
– Šta želiš?
– Tvoja moć da kroz krv doznaš tajne, da saznaš sve o onome čija je… – primače se, uhvati joj ruku, mekšu kožu nije osjetila -… Treba mi tvoje znanje.
– Hoćeš da uzmeš dar od mene? (kičma joj se oledi od te pomisli… Šta bi ona bila bez nje?)
– Ne ide to tako… da mogu, uradio bih to davno. Sposobnost živih umire sa njima.
Izvuče kristalni medaljon… u njemu krv od čijeg joj se mirisa zavrtje u mislima.
– Trebaju mi odgovori… svaka tajna koja je u ovim kapima. – oči mu sijevnuše crnilom gavrana.
– Čija je?
Samo joj tapnu trag krvi na usnama.
Liznu.
Sve vatre i vode ovoga svijeta prođoše kroz nju.
Odmače se uteturana.
Kroz jecaj izusti:
– O moj Bože!
– Tačno. On. – priđe, prihvati je u naručje – A sad, pričaj.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.