Svijet jeste neugodan… S naše, ovdašnje tačke gledajući, mi nemamo – niti pamtimo iole kraći period smiraja i društvene konsolidacije (koji je neophodan da se “vaspostavimo” u valjan entitet – kako pojedinačni (individua), tako i kao zajednica).
Posebno smo krhki u segmentima koji čine život sam (kulturni, ekonomski, istorijski, socijalni i politički).
Nekako, nikako nam se ne da.
I zašto se dešava kada i zamiriše da se put pronašao, pojavio, ukazao sam od sebe čak… stranputica zamijeni pravac?, i svi poput leminga kolektivno hitamo ka provalliji?
Pazite, kada epistemološki ne možete da nađete ubjedljiv objektivni dokaz (onaj spolja)… onda je možda problem fenomenološke prirode?
Možda je u ovdašnjem čovjeku – ponaosob.
Kolumne koje su objavljene u djelovima (prvi trobroj koji sam ikada uradio) – izazvale su veliku pažnju i publike i redakcija.
I stručna i “laička” javnost su reagovale. Afirmativno… no, što je posebno važno, osjetila se glad za sličnim uvidima.
I ono što, skromnim ličnim uvidom mogu da kažem… ovdašnja razdiruća guba nije samo proizvod postojanja konkretno zlih i loših ljudi (a njih ima), već u akcijama i postupanju “hibridnih pojava”… napola obrazovanih (a oni su opasnija kategorija od nepismenih) i “donekle” dobrih (himere koje poznaju težinu jada i tuge, ali je neproporcionalno snažno izazivaju kod drugih… uz krvave zenice). To su ljudi koji su prolazeći kroz pakao, donijeli pakao sa sobom.
Eto… toliko…
Tekstovi su objavljeni početkom 2026. godine u redovnoj rubrici “Dana”… a danas ih (kumulativno) postavljam i ovdje… vama na uvid i valjanu upotrebu.
Voli vas ja.
* * * * * * * * * *
Miris napalma
Društvo, uželio sam se priča… baš priča.
Književno-esejističkog zanosa poniranja.
Da beletristički pružimo omaž fantazijskom svijetu i kratkim dramama (na kakav smo navikli godinama).
Opet, razumijem… Naišao je period vaše potrebe za ovakvim tipom kolumni.
Opravdano.
Iznenadila nas rotacija epoha koja je duboko ispraznila duševne i mentalne resurse… pa se traži bilo šta… samo da za mrvu obnovi.
I idemo dalje, naravno… samo što ćemo danas ići dalje, ali “korak unazad”.
Aj u rikverac.
Vidjećete zašto.
* * *
Sjećate se, u više navrata smo napominjali da “glupost” nije zvanično dijagnoza. Nikada nije ni bila (nema je u medicinskom šifrarniku)… Iako je izuzetno očigledna i potencijalno destruktivna (kako kod individue, tako i po zajednicu) – jok more!, moš slobodno da je praktikuješ… dozvoljena ti je potpuna sloboda da budeš glup.
Dok glupo čeljade “uživa” u svom stanju (ne boli ga, ne žulja, lagano je za nošenje), okolina je uvijek ona strana koja snosi posljedice. Problem nastaje kada je glupak izopačen… e to je muka brate – zli balavanderi.
No, zaustavićemo se… ova sličica je služila da otvorimo dublje album… jer, ubijeđen sam da niste znali, ali postoje mnogo gora stanja koja su “dozvoljena”, a pobogu!, ne bi smjela.
“Sociopat” i “psihopat” (takođe) nijesu zvanične kliničke dijagnoze.
To su (prema kolokvijalnoj terminologiji) “forenzičko-profiličarski termini”, nastali da bi se opisale različite nijanse antisocijalnog ponašanja.
Da elaboriramo i ponovimo, u forenzičkoj psihologiji se evidentiraju kao (nekliničke) pojave:
Psihopat se obično opisuje kao hladan, proračunat, šarmantan i potpuno lišen savjesti – neko ko ne osjeća krivicu jer mu emocionalni mehanizmi ne rade „na istoj frekvenciji“ kao kod većine ljudi. Postoje teorije (još nedokazane) da takva struktura ličnosti nastaje usljed bioloških osnova (smanjena aktivnost amigdale, promjenama u prefrontalnom korteksu… i druge zajebancije). Nedokazano!
Sociopat se, nasuprot tome, vidi kao proizvod sredine. Neko ko ima „iskrivljen moralni kompas“ usljed trauma, lošeg vaspitanja, nasilja, tegoba ili drugih ličnih/društvenih lomova.
Imajte na umu, sociopata zna što je ispravno, ali ga ne zanima.
Plastični primjer: psihopata će komšijsku mačku da mazi i mami dok je ne dovede do krova, a onda će da joj veže šapice i ćušne sa ivice (pritom će da uživa u prizoru sjedinjavanja mace sa pločnikom). Sociopata bi naišao na scenu, mahnuo psihopati – izvukao lopatu pa krenuo da mlati po životinji, ne bi li je dodatno raspljoštio.
Medicina bi na ovo rekla… “Ne znam baš… ovo je više posao za veterinara.”
Zašto? Zašto je tako?!
Evo zašto (ne deri se!)… Svi zdravstveni sistemi, pa i ovi naši (po regionu), se oslanjaju na dva standardna međunarodna dokumenta: ICD-10 (Međunarodna klasifikacija bolesti Svjetske zdravstvene organizacije) i ICD-11 – novija verzija, koju će postepeno preuzimati sve države, pa i Crna Gora.
Ni u jednom od njih nema dijagnoze “psihopatija” ili “sociopatija”.
Postoji samo: F60.2 – Disocijalni (antisocijalni) poremećaj ličnosti (pod kojim bi ovi opisi djelimično mogli pasti). Djelimično samo.
U suštini: medicina govori jezikom poremećaja/medicinskih poremećaja (faktičkih, bioloških pomanjkanja), a društvo govori jezikom etiketa i odgovornosti. Ovdje postoji veliki sukob – jer su se granice produbile, nešto iz “društva” mora da se uklopi unutar perpcepcije da određeni pojedinci plivaju u vakuumu, i nanose zlo iz potrebe (ili još gore, iz dosade).
I od svega ključno (iako se ne zna ko/šta je gore): psihopata se rađa, sociopata se pravi.
Dok psihopat planira, sociopat eksplodira.
Jednog kreiraju roditelji, drugog tešemo mi (društvo).
Obrni okreni, produkcija nakaza.
Eh…
Toliko za danas…
Za sledeći put ostavljam “potkategorije”… Biće tu zanimljivih klikera (od pikavaca do bombaša),
Do tada, molim vas… imajte samo jedno na umu….
Ne pljoštite mačke!
Milisav S. Popović
Četiri od devet
Kao što obećasmo (u prethodnoj kolumni), hajde da vidimo danas koji tipovi “psihopata” postoje. Imajte na umu, iako bihevioristički pristup raspolaže sa devet numeracija, podvrsta je značajno više… nastaju intra-kohabitacijom i mobilnom hibridnošću osnovnih tipova (lagano prelaze iz jednog oblika u drugi). Ovdje smo da vidimo osnovne grane nakaznih stvorova.
Krećemo od empatičnog predatora. Fosilni i osnovni tip mamuta među psihopatama.
Simulira osjećanja lakoćom lastinog hira (hitro preuzima i oponaša emociju koja mu je u toj situaciji “zadatkom” najprivlačnija, ili (preciznije) koja mu je psiho-penetracijom najsvrsishodnija). Reprodukuje empatiju do nivoa koji nadilazi glumu i vježbu. Elem, empatični predator po komandi može da uđe u stanje “emotivne privrženosti sagovorniku” , ali ne zato što “osjeća”, već zato što “zna da će mu to otvoriti vrata”. Koja i kakva?… često ostaje bez opravdanog razloga. Cilj je, međutim jasan, uništiti drugu stranu u dugim, po nesretnika neosjetnim koracima.
Empatični predator uvijek prati pogled sagovornika, oponaša ton, koristi čovjekovu ranjivost kao oruđe, spreman da zaplače po komandi.
Kad dobije šta želi (a to je ona čuvena “emocionalna zavisnost” nasukana o povjerenje) ne bježi – već ostaje da sa distance posmatra kako žrtva vene u svojoj muci. Pri tom, prilikom “prikazivanja ljubavi i brige” – konstantno ubaca “otrov” u vidu opomena, optužbi i verbalnih zamki, koje vremenom postaju monstruozne.
Snaga empatičnog predatora se isključivo zasniva na opsjeni da ti povjeruješ u njegovu ljudskost.
Dočim, njegova osnovna slabost nikada ne leži u loše “odigranim koracim” – već u postprodukciji… ako druga strana nekim čudom preživi, strah od zaslužne kazne učini da bježi, da se povuče i gradi pred drugima iluziju “skrhane” i brigom ophrvane osobe.
Sledeći je parazitski romantičar. Krnja i kužava vrsta u biheviorističkim ogledima.
Nalik leptiru koji sleti samo na svjetlo koje ga grije – traga za onim osobama koje nose miris izuzetne duševne i tjelesne privlačnosti. Uvijek traži vezu, ali ne da bi volio, već da bi crpio. Od samog starta lova – počinje da stvara bajku, idealizuje “osobu divljenja”, izgovara rečenice prepune soka magije, samo da bi te uvukao u orbitu svoje potrebe.
Kad osjeti da je čeljadetova toplina iscrpljena, da se nasrkao svih rijeka do samog korjena izvora krvi, odbaca nasukanu ljušturu – naglo se hladi, tražeći novi izvor energije. Pritom, nikada ne odlazi, sve dok ne bude siguran da je druga strana uništena do mjere da joj oporavka nema.
Imajte na umu, parazitski romantičar nikada nije zaljubljen u osobu, već u “refleksiju svoje moći” kroz tu osobu.
Parazit ne voli tebe – već se nadima iz masti tvoje ljubavi.
* Nažalost, najčešći vid “parazitskog romantičara” je očitan kod žena… i to kod onih koje su svoj status izgradile na tome da im je druga strana dopustila utočište iz sažaljenja.
Dođosmo i do trećeg tipa – kazneni arhitekt. Iako je po tehnici izopačenog djelovanja sličan prethodnom “ogledniku” – opisna platforma njegovih glagola zla je u samoj reprodukciji značajno drugačija.
Kazneni arhitekt mora da “uništi ono što je potčinio”.
I uvijek mora da ima više duša u svojim rukama (odjednom) – svežanj piladi u poluzatvorenoj čeljusti.
Kad osjeti da mu sagovornik počinje izmicati, da se samostalnost budi, kreće u seriju “psihičkih kazni”: hladnoću, tišinu, prezir, poniženja… laži i satiranje.
Njegov cilj nije pobjeda, nego potvrda kontrole.
Ako odlazi, odlazi tako da razori , da iz tvog bola crpi posljednju dozu osjećaja da ćeš ga još dugo, dugo pamtiti.
Narcis sa empatijskim mimikrijama, četvrti stih u himni psihopatskih uloga.
Za razliku od klasičnog narcisa, ovaj tip posjeduje “kognitivnu emotivnu sintezu”. Jak mehanizam koji podrazumijeva da psihopata razumije emocije drugih, ali ih ne dijeli (ne oponaša, ne podražava, ne reflektuje, ne odaje ni glasa…).
Kao glumac koji zna svaki čin predstave maestralno da odigra, ali nikad ne izlazi na scenu.
Koristi razumijevanje emocija da upravlja situacijom, da ovlada drugima… nazivaju ga i papetarom (lutkarom), jer su konci ušiveni u meso žrtve takvom suptilnošću izvezeni, kao lapidar koji brusi dijamant.
Jedina dvojba, kojoj i danas nema odgovora, glasi – šta mu je cilj?, jer lutkari nemaju “šablon” ponašanja koji bi dozvolio da se izvede zaključak. Da li mu je svrha imati “marionete” tek tako, ili pak konstantna “kontrola” zarad nekih ciljeva, misije… ostaje na vama da prosudite.
Radi se o najmanje istraženom pojavnom tipu među psihopatama.
I eto ga. Brzo prođoše ova slova… a nama ostade neispričana priča.
No, ne brinite, poslednjih pet zaslužuju svoj posebni stubac.
Neka vam ovo bude orijentir kada se nađete u divljini među drugima… do sledećeg teksta, ostajte mi široki i dobri… ko dvorište bez ograda.
Milisav S. Popović
Uočiti drekavca
I, evo ga… treći dio slagalice koji nam je preostao. Danas se upoznajemo sa sofisticiranim (teško uhvatljivim) oblicima psihopatsko/sociopatskog ponašanja. Pet nastupajućih (i finalnih) segmenata, prave distinkciju u onome, što možemo nazvati “leksiokon paraetike”.
Limbijski imitator – usaglašen naziv u više literaturnih odjeljaka (ranije definisan kao “imitator”). Ovaj tip posjeduje izuzetno razvijenu neuronsku imitaciju: zna tačno koji izraz lica, koja intonacija i koja riječ izaziva povjerenje. Potreban mu je tek ovlaš prisan pristup sa žrtvom – pa da automatski realizuje “mimikrijsku privlačnost” presvučenu u pažnju, prisnost i razumijevanje.
Takav um/mozak posjeduje istrenirano ili naučeno mapiranje tuđih emocija, ali ne i njihovu supstancu. Sadržaj je apsolutno lišen adekvatne senzacije. Djeluje toplo, brižno, zaštitnički čak, no sve je to puki proračun.
U prevodu, on ne osjeća tvoju tugu – on zna kako tuga izgleda.
A zašto tuga kao primjer? Radi se o najmanje zaštićenoj emociji koju pojedinac nosi… štit je obično porozan, relativno lako uočljiv… a izuzetan je priključak koji poput mosta bez rampe, vodi do čovjekovog srca.
Moralni parazit – neobično učestala kategorija u poslednjih nekoliko decenija (opisana u Rusiji, Americi i Izraelu).
Intelektualno nadmoćan, ali moralno prazan. Njegov nervni sistem reaguje na moć kao na dopamin. Shvata da ovladavanjem većim krugom “zasebnih” pojedinaca – širi svoj uticaj poput šumskog požara. U prevodu, koristi etički diskurs kao paravan, učestvuje u humanitarnim akcijama, voli da govori o pravdi, ponekad čak i o Bogu – sve dok to gradi njegov autoritet. Iskakanje u retorici koje na bilo koji način može da ugrozi njegov plan, agresivno mapira kao “pogrešna ideologija” ili “svetogrđe”. Obično imaju otpor prema obrazovanju, razvijenu retoričku komponentu i ubjeđenje da “škola ne donosi ništa dobro”.
Njegov najveći užitak je da moral koristi kao oružje, da se sakrije iza pojmova časti i dobrote, dok mu je cilj nenadmašivo brutalan – imati, zaprvo, posjedovati što više glava koje mu služe.
Kortikalni hladnjak – pojam iskovan u Americi početkom ovog milenijuma, kada su sektori za ljudske resurse kapitulirali pred pojavom potpuno drugačije vrste menadžera.
Naziv potiče aproprijacijom kortikalne disocijacije: fenomena gdje frontalni režnjevi (zaduženi za planiranje i kontrolu) rade savršeno, dok emocionalna središta ostaju zamrznuta.
Radi se o novom sloju psihopata koji ne pokazuju agresiju ni teatralnost, već tihu operativnost. Uđu u institucije, banke, škole, korporacije… vode sisteme, ali s ciljem da u tom hodu unište najsposobnije.
Brišu imena najboljih, kao da nikada nijesu postojali.
Interpretacija im je savršeno tiha i silovita, bez podizanja tona, hladnoća je instrument, a empatija (ako se ikada i uključi) – nije operativna. Nemoguće ih je dovesti do osjećaja samilosti ili uključiti “grižu savjesti”. Zapravo, uživaju ako uništavaju onoga koji je prethodno već ranjem svojom životnom hronotipijom.
Nihilist sa zrcalom – ili, kako se u jugoslovenskoj literaturi definisao, “Ničeeovo ogledalo”.
Najopasniji sloj. Elem, slabije je, kao tip, obrađen, jer u studijama profilisanja, pristup takvim pojedincima je izuzetno skroman… otežan činjenicom da se lako “transformišu”. Psihosenzorna osovina takvih osoba je hirurški podvučena:on zna da je prazan i to ga ne uznemirava – naprotiv, razvio je mehanizme kako da iz toga crpi moć. On ne glumi empatiju da bi manipulisao, već da bi promatrao reakcije živih ljudi na svoje maske. Fasciniran je ljudskom toplinom… neke studije ukazuju da ta “očaranost” podsjeća na onu vrstu duševnih bolesnika koji (ne znano kako) strastveno uživaju u gledanju umjetničkih slika na kojima su apstraktni, nedovršeni motivi pejzaža ili figura umiveni patnjom.
Ako se čeljade zaplače pred njima, nikada im neće “otljučati” bol – već osjećaj zanimanja.
Najopasniji momenat kod nihilista sa zrcalom je taj, što ako i imaju način da pomognu… uništiće instrument pomoći, samo da promatraju koliko duboko neka duša može potonuti.
Ako je ovaj tip najopasniji… postoji i “najgrđi”. Dugo je u literaturi opstao bez jedinstvenog naziva, oppisivao se kroz “porodični nasilni odnos sa psihopatskim osobinama”, u okviru antisocijalnog ili narcističkog poremećaja ličnosti. A onda su mu dali ime “Filicidni manipulator” (ne u smislu fizičkog ubistva djeteta, već u obrnutom smeru: psihičko ubijanje roditelja) .
Radi se o mlađoj ili odrasloj osobi koja spram svoje majke ili oca (ponekad oboje) uspostavlja asimetričnu porodičnu dominaciju: uzima emocionalnu moć koju su roditelji dali iz ljubavi – i pretvara je u oružje. Uvrede, zaključavanje roditelja, psihičko maltretiranje, ukazivanje da je najbolje po majku ili oca “da se ubije”… samo su dio mehanizma tiranije. Paradoksalno, takva “djeca” uživaju u pomisli da i sami postanu roditelji.
Triptih je ovim okončan… kolumna u serijalu se dotakla realnih monstruma, zbog kojih ne treba gledati nalazi li se kakva spodoba ispod kreveta (prije nego ugasite svjetla)… već kako prepoznati demona, u sred bijela dana, kada se nacrta pred vama.
Uočiti drekavca.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237