Jesmo li ovo stigli do obala literarnog sladokušća? Ako jesmo… dozvolite da načnemo priču koja je (u visoko stilizovanim konceptima neukaljanih umova) već hiljadama godina neriješena misterija…
Još je Platon u “Kratil”-u (tzv. knjiga dijaloga) pustio svoje sagovornike da se spore oko neobičnog pitanja: pripadaju li imena stvarima po njihovoj prirodi ili su tek proizvod ljudske konvencije (neko se prvi dosjetio da nešto nazove, a ostali prihvatili)? Vjekovima kasnije moderna lingvistika snažno će se opredijeliti za ovo drugo (jeste buraz, neko se prvi dosjetio i tako se “dosjetke” vezivale jedna na drugu dok se jezik sadržajno punio). Ferdinand de Sosir učiniće proizvoljnost jezičkog znaka jednim od temelja nove nauke o govoru i jeziku samom. Nema, dakle (prema Sosiru), ničeg suštinski „drvenog“ u riječi drvo. Englez kaže “tri”, Francuz “arbre”, neko treći sasvim drugačije – a predmet ostaje isti.
A šta ako njegova šala “Mi ne znamo kako drvo sebe zove.” – zapravo nije šala?
Problem je samo u tome što naš mozak, izgleda, nije odlučio da Ferdinandov “zaključak” prihvati. Možda zvuci ipak imaju neko ontološkije porijeklo? Možda su nam riječi poslate odnekud… a mi tek primaoci, antene? Ne, nije naklapanje niti pokušaj da se “misticizira” oblast… jer, dokazalo se nešto što malko narušava izrečeno.
Početkom prošlog vijeka psiholog Volfgang Koler pokazivao je ljudima dvije figure. Jedna je bila zaobljena, meka, nalik oblaku; druga nazubljena, puna šiljaka. Uz njih je ponudio dvije izmišljene riječi: „maluma“ i „takete“. Ljudi su začuđujuće dosljedno malumu smještali uz oblu figuru, a takete uz oštru. Ponavljao je eksperiment godinama, u raznim oblastima… uvijek isti rezultat (malume – oblo, takete – oštro). A onda je odlučio da publikuje svoja istraživanja… i… i neslavno prošao. Akademski krugovi skočili, dohvatili se biča i pokušali da ga zaplaše da “temu batali”. Volfgang jeste odustao… ali se priča proširila.
Decenijama kasnije eksperiment će postati poznat u varijanti sa riječima bouba i kiki (pa ste ga možda i čuli kako Bouba-kiki efekat).
Zaključak je glasio: “Ako vam pokažem krug nepravilnih, mekih obrisa i zvjezdastu formu prepunu uglova, pa vas pitam koja je od njih bouba, a koja kiki, vrlo je vjerovatno da ćemo se razumjeti bez prethodnog dogovora. Bouba će završiti među oblinama. Kiki među šiljcima.” Što je najinteresantnije, rezultati ovog puta su bili istovjetni i kod zbilja sitnoljetne djece i kod ozbiljno zrelih ljudi.
A pazi ovo, nijedna riječ ne znači ništa. Ni danas.
Tu počinje nevolja za jednostavnu ideju da su zvuk i značenje dva stranca koja je ljudska kultura (eto!) tek tako upoznala i sjedinila.
Fenomen se danas naziva zvučnim simbolizmom…. i često se pominjao u profiličarskim krugovima. A ovih dana češće… kada je primijećeno da vještačka inteligencija počinje da “izmišlja” svoj jezik. Za sada to nazivaju anomalijom… Kao što su anomalijom zvali “Higsov bozon” (pa ga dokazaše – i zbilja daje masu nekim elementarnim česticama).
Elem, naš perceptivni sistem određene glasove i njihove osobine spontano povezuje sa veličinom, oblikom, kretanjem, teksturom, pa čak i emocionalnom vrijednošću. Prednji, visoki vokali i pojedini nagli suglasnici češće se povezuju sa nečim manjim, oštrijim i nazubljenijim; sonorniji glasovi i zadnji vokali češće sa oblinama i mekoćom. Znači li to da ipak nije riječ o mistici jezika?
Mozak bez mnogo pitanja spaja visoko sa malim, duboko sa velikim, oštar zvuk sa uglom, pojedine glasove sa tvrdoćom ili mekoćom. Nauka te spojeve naziva međučulnim ili krosmodalnim korespondencijama.
Dobro, lijepo objašnjenje… ali, ne pruža definitivan odgovor, i da se ne lažemo, ova priča postaje pomalo lična.
Jer ne nosimo samo riječi. Nosimo i imena.
Istraživanja zvučnog simbolizma pokazala su da fonetska građa vlastitih imena može uticati na prvi utisak koji o njihovim nosiocima stvaramo. „Zaobljenija“ imena lakše povezujemo sa određenim osobinama, izgledom, a „oštrija“ sa drugim. Ne znači, naravno, da nekoliko fonema određuje karakter čovjeka. Ili… ipak znači?
Tu se, društvo, otvara jedno mnogo ozbiljnije pitanje.
Ako neko ime proizvodi jedva primjetno očekivanje, a njegova okolina to očekivanje ponavlja hiljadama puta tokom odrastanja, može li čovjek na kraju početi makar neznatno da liči na reakcije koje je njegovo ime izazivalo?
Zato je staro Platonovo filozofsko pitanje danas ponovo pustilo mirisa.
Platon nije mogao znati za neuropsihologiju, akustičke frekvencije ni eksperimente sa pseudoriječima. Ali je mogao postaviti pitanje koje je preživjelo dvije i po hiljade godina: postoji li između imena i imenovanog baš uvijek samo dogovor?
Jedno je sigurno, odgovor više ne može biti jednostavno „da“.
A sad ću vas odvesti do vizantijskih spisa o “značaju govora”… gdje se doslovce kaže: “ljudi posjeduju sudbonosna imena, ako im kojim slučajem zapane ono koje nije u svezi sa njima – taj život neće biti pun… ne onako kako treba”.
* * *
O, biće ovo jedna od onih priča koja će se (kako vrijeme teče) razlistati u neočekivnim granama… Uzgred, znate li da u većini jezika (nama poznatih prema materijalnim ostacima lingvističke genealogije) – prve tri riječi koje su nastale, svuda su zajedničke:
Majka, Bog, Voda.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237