Kurtoazna skica iz 12. vijeka prikazuje sovu u čarapama – kao zadatu enigmu nebesa koja je poslata nama. Tumači se ovako: svijet će kriti pravu prirodu, i mnogo će zabuna biti pretvoreno u sukobe i zgarišta… dok se jednom sve ne presvuče, i ukaže prava svrha čovjekova… a to će biti onda, kada sova bude bosonoga.
Do tada, važne istine će biti zaturene posvuda.
I hopa! Eto nama rebusa – sačinjenog od praha praoca i svježeg pupka bebaca.
* * *
Dirljive, nevidljive činjenice… ima ih… o kako i koliko ih samo ima!
Književnost ih je prepuna, nauka ih je razvodnila, ali drevnost… drevnost ih je odgajala.
Kada su prije tri hiljade godina dalekoprošli ljudi pokušavali da razumiju isto ono što i mi danas pokušavamo da razumijemo… nas same… ostavili su svjedočanstvo (duboko sjetno) koliko su zapravo truda uložili da opravdaju “loše” i razumiju “pokvarene”. Avaj, takvi su ih na koncu satrli… kao što i danas satiru. Te se svaki ep završavao istom solju… “ponudiš li ruku spasa, povući ćeš ka sebi demona”. Ljudi su se odvajkada dijelili (samo i isključivo) u dvije grupe… ološ (sa nijansama) i plemeniti (sa nijansama).
Mitologija je, u tom smislu, možda bila jedna od prvih psihologija čovječanstva.
Da se razumijemo, ne nauka u današnjem značenju te riječi. Ali, izuzetna zbirka ljudskih opažanja o… o čemu drugom, nego o ljudima. Danas, postoji grana – komparativna antropologija – koja upravo sučeljavanjem, tzv. komparacijom tipova (upoređivanje drevnog sa aktuelnim) iscrtava pojašnjenja čovjekovih obrazaca. Takvi obrasci/matrice se zovu – mitotipi.
Da čujete neke od njih?
Hoćete?
Ajmo onda.
Protejski mitotip (vjerovatno jedan od najsloženijih). Protej je u helenskoj mitologiji morsko božanstvo koje (naizgled) posjeduje rijetko znanje, ali ga ne daje lako. Kada bi neko pokušao da ga zadrži ili prisili da odgovori, mijenjao bi oblik… pretvarao se u životinju, vodu, vatru (ujedao, bježao, zatirao tragove…) – sve dok ne bi iscrpio mogućnost bijega.
To je to.
To bi bio Protej.
Nadam se da je ova skromna starogrčka skica bila jasna? Dobro, idemo odmah u bihevioralnu analogiju…
Protejski obrazac opisuje osobu koja postaje najpromjenljivija upravo kada osjeti da je neko blizu njenog stvarnog jezgra. To nije nužno nestabilnost… može biti izuzetna prevara sa sveukupnim “moralnim cirkusom”. Promjena biva odbrana: subjekt mijenja temu, ton, stav, emocionalni registar, ponašanje ili verziju događaja kako bi spriječio da bude precizno definisan ili emocionalno razotkriven. “Izopačava” se, jer se izuzetno plaši činjenice da bi nečije pronicljive oči mogle da vide koliko je uistinu “ništavan”. Jedini “božji tip” koji zapravo krije da duboko u njemu ničeg “božjeg” nema.
Kako ga prepoznati: U površnoj komunikaciji takva osoba može djelovati sasvim stabilno. Ljupko. Iznad “ostalih”. Udjeljuje nagle komplimente. Obrazac se javlja tek kada razgovor dotakne osjetljivu temu (onu gdje se osjeća “prozvano”). Tada dolazi do relativizovanja prethodnih izjava, promjene tona, uvreda maskiranih iza “salate riječi”, skretanja pažnje na sagovornika nekom optužujućom laži ili stvaranja nove verzije sopstvene pozicije.
Kasandrički mitotip (možda najjasniji, ali pogrešno shvaćen mitotip). Elem, Kasandra je u helenskom epu obdarena sposobnošću da vidi ono što dolazi, ali osuđena da joj niko ne vjeruje. Ili, ako se sve svede na linearni nalaz… Kasandrina tragedija je konkretno veliko znanje, ali i lična nemoć da istinu pretvori u vjerodostojnost (u momentu kada je objavi, nema dokaza niti činjenica da njenu izjavu potkrijepe… pride, o njoj već “kruži” loša priča).
A kako bi onda glasila bihevioralna analogija? Kasandrički obrazac opisuje nekog ko rano registruje problem, opasnost ili pukotinu u svijetu (zajednici, ekonomiji, politici, porodici, sistemu…), ali svoje opažanje ne uspijeva da prenese na način koji ostali prihvataju. Razlog može biti temperament, loša reputacija, raniji konflikti ili čak način saopštavanja (odbojnost, antipatičnost, vriska, tantrumi).
Kako ga prepoznati: “kasandre” imaju tipičan hod ka alarmantnom… često “ulijeću”, prave dreku, upozoravaju prije drugih na nešto što niko ne sluti, djeluju posve „pretjerano“ i dramatično zakoljodave, a tek kasnije se pokaže da je njihovo opažanje imalo osnovu. Do tada, kada “svane zora obznane”, Kasandra je već zakopana.
Antigonski mitotip (u profilisanju i antropologiji upisan i kao “spori pravednik). Sjećate se mita… Antigona krši kraljevu zabranu kako bi sahranila brata, jer njen unutrašnji osjećaj dužnosti stoji iznad formalnog zakona. Žrtvuje se zarad dubokog uvjerenja o nečemu što je iznad slova “propisa”. To je ona… divna (pomalo dosadno tragična) figura antičke hrestomatije.
Bihevioralna analogija joj ide uprilog… Antigonski obrazac opisuje čeljade koje može dugo biti disciplinovano, poslušno i odano sistemu… No, onda, kada sistem pređe granicu koju ona smatra moralno neprihvatljivom – mičite vaze, sklonite djecu, spremite se na rusvaj. Revolucija se rodila. Poslušnost naglo prestaje, a borba za pravednost po svaku cijenu nastupa.
Kako ga prepoznati:… Eh, “antigonski mitotip” može biti u početku (zbog svoje poslušnosti) shvaćen i prihvaćen kao “ćata koji ćuti”. Subjekt ne pokazuje stalnu potrebu za pobunom, čak izbjegava konflikte, i djeluje da se drži uz zid. Ali kada se aktivira sukob između formalnog autoriteta i duboko internalizovane norme, javlja se izuzetan “prč” i spremnost da se životom plati cijena neposluha. “Antigone” su krojači svih političkih promjena i zbacivanja diktatora. Zato i politikologija ovaj mitotip duboko cijeni.
Erisin mitotip (najpodmukliji mitotip). Eris je boginja razdora. U najpoznatijoj priči nije izazvala sukob silom, već jednom jabukom sa natpisom „najljepšoj“… Načinivši time dovoljan povod da rivalstvo krene i rusvaj eksplodira.
Bihevioralna analogija: Erisin obrazac opisuje onog/onu koja ne mora otvoreno da proizvodi konflikt. Dovoljno je da u grupu uvede poređenje, pitanje statusa, sumnju, i prepusti drugima da nadograde priču i konflikt razviju sami.
Eris je “kriva” za brojne istorijske posljedice koje su osakatile nas, u ovom dijelu Evrope.
Naime, kada su svojevremeno Otomani tražili način da nas razdore i razrode (jer smo prema njima bili previše tvrdoglavi, nepokorni)… jedna od ključnih preporuka sultanu bješe:
“Unesi im malu intervenciju, izrodiće sami nesrazmjerno veliku propast”.
Nertusov mitotip (najnježniji, možda čak i najređi među mitotipovima).
Postoji u germanskoj mitologiji (skoro pa) zaboravljena boginja… Nertus. Negdje ubilježena i kao Majka Zemlja (zavisi od toga koliko su kilometara vaši prsti okrenuli stranica). Ne stanuje među glasnim gromovnicima, ne razmeće se čudesima, ne iziskuje pažnju niti zasebne molitve poklonika… Rođena uz skute “svemoćne sabraće”, i za razliku od njih, nikada ne prijeti smrtnicima. Prosto, duša od božanstva.
Skrivena je u svetom gaju, daleko, daleko od pogleda. Tako piše svuda… i sve ukazuju da je negdje tamo gdje je “šuma toplija od sve toplote ovoga i onoga svijeta”.
No, kada bi napustila svoje utočište i pojavila se među ljudima, ratovi bi prestajali, oružje bi bilo odloženo, a među zavađenima bi zavladao mir. I tako, bez velikih objava i nebeskih predstava, skrovita boginja činila je ono što svi moćniji od nje nisu umjeli. Mijenjala je svijet. Bez pompe. Samo svojim prisustvom.
Potom bi se, jednako tiho, vratila u zaborav.
Bihevioralna analogija: Nertusov obrazac opisuje plemenitu, senzitivnu i nerijetko darovitu osobu koja je razvila gotovo patološku potrebu da sopstvenu izuzetnost sakrije od svijeta. Zna koliko bi je boljelo da ono najljepše što posjeduje bude izloženo poruzi, zloupotrebi… tuđoj pohlepi.
Zato smo i učeni… kada se kroz matrice ukaže Nertusov tip kao definišuća crta nečijeg karaktera, mi smo zapravo otkrili osobu koja ne skriva isključivo osjećanja. Prikriva sopstvene mogućnosti, izuzetnu nadarenost, umijeće da stvara, iscjeljuje, okuplja… Ponekad se toliko dugo umanjuje da vremenom gotovo iščezne iz tuđih biografija.
Prisutan, a nevidljiv čovjek – tako je Alfus podvukao datu teoriju o njoj i njenom “analognom tipu”.
No, tu nastupa neobičan fenomen…
Kada okolnosti postanu dovoljno velike, i kada neka nesreća, nepravda ili istorijska prekretnica zatraži upravo ono što je godinama skrivao, Nertus izlazi iz šume. Odbacuje toplotu svog skrovišta, osjećajući da mora i treba… zarad soka iscjeljenja što nosi drugima.
Takvi pojedinci mogu postati prelamači epoha, obnovitelji zajednica, tvorci velikih djela ili, jednostavno, ljudi koji nečiji život zauvijek odmaknu od ropca, i povedu putem snoviđenja.
I sad se vi pitate, kako ga prepoznati: Teško. I upravo je u tome nevolja. „Nertusi“ ne vode bitke za priznanja, nerado govore o sopstvenim zaslugama. Često se povlače pred agresivnijima, prepuštaju zasluge manje vrijednima i djeluju gotovo nezainteresovano za sopstvenu sudbinu.
Ali, u trenucima kada drugi izgube orijentaciju… kad se vrijednosti zgule s mesa etike i kulture, pokazuju neočekivanu bistrinu, zadivljujuću ljudskost.
Donesu nam ono što je veće od postojećih života… što će valjati budućim drugima nakon nas.
A najtužnije od svega?
Nertus se često povuče upravo onda kada bi trebalo da ostane. Ode, da ne trepne.
I tako moj dobri narode, ostaje ovaj svijet bez svojih najljepših ljudi stalno… i tako ne prestaje.
Čak im humke ne poznajemo… i da li uopšte postoje?
Srećom, rađaju se i dalje… Ovog momenta dok čitate, ima ih unaokolo… koraknu bliže, virnu, pa brže-bolje uteknu iza zavjese.
Jednostavno, čuvaju se od nas.
A, čini se… vrijeme stiglo takvo, da majka Nertus treba rukave da zavrne.
I uši mnogima… naravno.
* * *
Čitamo se…
Do nove prlike…
Nego… primijetiste li kako sove više ne nose čarape?
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237