Daleke (tačnije, relativno daleke) 2009. sam napisao kolumnu “Jutro nakon” – u kojoj se dotakoh mogućnosti da će se dogoditi “rapidni rascjep”… nagli (skokoviti) uzlet nauke i tehnologije – što bi moglo da uzrokuje paradoks i opasnost da će se čovjek (u strahu) vratiti primitivizmu, amoralnosti i ostalim grdnim tvorevinama koje je kadar da isporuči.
Zahvaljujući tom tekstu, napravljen je i kratak prilog za Javni servis gdje je drugi sagovornik (uvaženo ime u naučnom saradništvu) izgovorio da ne smatra da će se slično ikada desiti… jer, vještačka inteligencija i kvantna mehanika spadaju u oblast teorijskog razmatranja i postoje vrlo male šanse da će čovječanstvo ikada uspjeti da pređe njihov prag… zapravo „vještački um i kvantni principi su neizvodljivi“ (zaključio je).
Ukratko, izrekao je (do)tadašnje uvreženo mišljenje o “nemogućnosti postizanja AI i kvantnih kompjutera” – jer je takva tehnologija, prosto nemoguća.
Ponavljam, bješe to 2009.
I evo nas danas.
I ne, nisam očekivao da će do toga doći tako brzo (posebno ne za ovoga vijeka)… A niko nije ni mogao pretpostaviti da će se generacije naprednih verzija dešavati na polugodišnjem nivou, a ne decenijskom kako se u začetku pojave AI naglašavalo.
To je ujedno značilo da će ljudi rapidnije upadati u razna stanja samoponiranja i samodavljenja. Jer, nešto nepoznato se dešava i zauzima prostor koji je dominantno pripadao nama… a um je to doživljavao kao da je došlo do “otimanja vazduha”. Pride, “lampica” nije ukazivala da će sve ovo voditi ka naglom razvoju i boljitku… već do “potpune propasti”, a posljedično i do generalnog utiska “sada je sve dozvoljeno”.
Razumljivo, odjednom se mnogo toga dešava, a naš nervni sistem je i dalje isti onaj koji se “pali” na prijetnju, poniženje, izdaju, glad, čopor i neprijatelja.
Šaka jada tek zna da se može dogoditi da tokom dvije-tri godine bolesti budu pobijeđene… da siromaštvo bude iskorijenjeno u kratkom roku… da ljudska reprodukcija i produkcija kvalitetom nadmaše apsolut generacija iza nas!
I…
I…
I do toga (nažalost) neće doći (bar ne skorije).
Znate zašto?
Dva razloga…
Moćnicima ne odgovara sveukupna distribucija blagodeti (jer, to će obesmisliti njihov uticaj i kontrolu)… a drugi: ljudi ne žele da svako postane “izuzetan”, jer intimno – čovjek želi sve za sebe, nikako “sve za svakoga”.
Zato i prisustvujemo transformaciji gdje naša “pasja priroda” prelazi u “narav šakala”.
Da svedemo u tezu… Tehnologija munjevito trči naprijed, a ljudska psiha odlučila da se vrati nazad, u kaljugu… da sentimentalizuje korpus rana, navika i starih (štetnih) obrazaca. Pritom “udri po bilo kome čim se ukaže prilika”.
Ako su nekada vaspitanje i socijalne norme tjerale čovjeka da “prikrije” pakost i agresiju… danas, usljed ubjeđenja “sve je dozvoljeno” – zvijeri su puštene na slobodu. A onda se pitomi pitaju šta se to događa s ljudima za koje su mislili da su valjani…
Ništa prijatelju, prikazuju ono što su oduvijek bili.
No… realnost zapravo nije poništena. Čak je i poboljšana. Samo je nervni sistem u “zajebu”. Rekonstrukciju svijeta doživljava kao urušavanje. A dok se “radovi izvode” svi se nalazimo u specifičnom stanju koje se naziva neuroza prelaza.
Čovječanstvo je u adaptacionoj groznici.
Ne u propasti… već u porođajnim bolovima.
* * *
Ajmo jednu kraću instrukciju… da provjerite nalazite li se u “neurozi prelaza”. Zapitajte se koliko ste zapravo prisutni “tamo i tuda”, ima li vas u svjetovima gdje (i kuda) ste nekada često obitavali. Da li vas strah od “novog” vraća na nekadašnja učenja (mi i oni; ja i drugi; proricanja umjesto nauke; horoskopi; religija kao pribježište i pravan za osuđivanje drugih; osjećaj da ste “pravedni” kada nanosite bol…). Shvatićete jedno: čovjek više ne živi u zajedničkoj stvarnosti. Počeo je da se gica u svom mjehuru.
Mjehur.
Prva i ključna stvar koja nas je “razlomila”… a nismo ni svjesni da smo je poput pauka, ispleli oko sebe. Izolovali se.
Jer, burazeru… kad nema zajedničke stvarnosti, nema ni zajedničke budućnosti – samo paralelne panike obitavaju. A ako si u prirodi “štetna roba”… izješćeš iznutra sebe, u nedostatku žrtava.
Mjehur uspavljuje valjane… ali ubija “nevaljale”.
*
Ne garantujem da preporod dolazi sam od sebe. Nema istorijske garancije da će svjetlost pobijediti samo zato što je svjetlost.
Opet, znam način kako da do trijumfa dođe… ako se pravilo uvaži.
A glasi: izboriti se protiv najstarijeg demona u čovjeku – potrebe da od svake nove svjetlosti prvo napravi baklju za paljenje tuđe kuće.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237