Postoji teren na kojem se filozofija i profilisanje rukuju (posebno u dijelu razumijevanja psihodinamike i psihostatike), dok psihologija stoji sa strane i šapuće: “Molim vas, nemojte da komplikujete, ja sam o tome već imala mišljenje.”
Dobro, fina gospođo… a da vas pitam: što da ne? Iskomplikovaćemo, ali smisleno. Treba ljudima dati znanje, ne tek puko saznanje. Prvo unapređuje, drugo… jebiga, poluinformiše.
Psihodinamika, u profiličarskom smislu, nije isto što i klasična “psihodinamska škola” (da se odmah napravi distinkcija) iz vremena Sigmunda Frojda i njegovih sljedbenika. Prema njemu i njima radi se o teoriji konflikata, nesvjesnog rotosa, potisnutih nagona.
I vidi nešto… dobro je što su je primijetili… žali bože što su je nespretno obradili. Psihodinamiku su opasno redukovali. I stavili katanac, pa sada more literature pogrešno laje (umjesto da poje).
Stoji, tamo gdje treba, valja uvijek odati priznanje… načinili su pozamašan istorijski momentum, ali su izveli opasnu redukciju važnog poglavlja.
U profiličarskom smislu, psihodinamika je način na koji unutrašnji sistemi ličnosti saobraćaju, pregrupišu i usklađuju se pod pritiskom (ili, pak, usljed inspiracije) realnosti. Jednostavnije rečeno, to je kretanje psihičke energije kroz strukturu identiteta. Dinamičko znači: ima više komponenti, posjeduje napetost, ali uspješno izvodi balansiranje sila.
Psihodinamika (profiličarska) podrazumijeva: interakciju emocija, volje, kognicije i vrijednosnog sistema… ali od svega najljepše, ona posjeduje sposobnost da se tenzija integriše, a ne da se eliminiše. I ono što su nekad bili vrtlog i teg, najednom mogu da se preslove u toplu, posve prijatnu i laganu kišu.
Da bi bilo jasnije, proći ću sa vama kroz primjere spokoja i mira.
Spokoj je precizna i jasna psihodinamika, dok je mir troljava, odrta i nezačešljana psihostatika.
Šta podrazumijeva spokoj? Radi se o višekomponentnom modelu koji u sebi integriše srođenost visoko kvalitetnih struna, dogovorenost (sa samim sobom), eliminisanje koncepta neprijatnih iznenađenja, nedavanje stresu mogućnost da ugrize… i skakutav životni ples, bez obzira da li je podloga travnata, ili oštra pržina.
Spokoj je stabilnost u haotičnom mlaćenju elipsi života, hod kroz oluju bez rasipanja identiteta. Mir sa samim sobom, bez obzira na buku. I ovdje vidimo da je “mir” sastavni dio spokoja… ali samo jedan od mnogih “spokojnih” činilaca.
A šta kada se samo postigne mir? Bez ostalih elemenata?
Kada je usamljen (monokomponentan) mir nije ništa drugo do psihostatika. Kliker sačinjen od vazduha… podsjeća na staklo, ali prhne na dodir piletovog nokta.
E, da… zaboravih da napomenem. Psihostatika je stanje sistema u kojem nema aktivne razmjene tenzije – sistem je u ravnoteži jer nema spoljnog ili unutrašnjeg poremećaja. To je odsustvo konflikta, ali ne nužno i sposobnost upravljanja konfliktom.
Zato je mir (u odnosu na spokoj) neodrživ… osim ako se ne zatvoriš u bunker do isteka roka tvog vremena.
Mir traži (zahtijeva) uslove da bi se uspostavio. Spokoj stvara uslove.
Mir je odsustvo buke. Spokoj je nadmoć nad bukom.
Mir je pasivna ravnoteža. Spokoj je aktivna ravnoteža.
I evo… dođe mu kao pjesma, jedna od najtežih partija unutar humanističkih teorija.
No, nećemo stati… Pazi ovo: spokoj je viši stepen organizacije psihe. Mir je tek niži stepen izbjegavanja uznemirenosti.
Ništa drugo.
Mnogi ljudi su fanatično opsjednuti mirom. Zašto pobogu? Mir traži povlačenje. Spokoj insistira na izgradnji.
Zato je psihologija ovdje podbacila (nije se snašla i kada je uvidjela da nešto ne štima)… jer, društvo dobro, psihodinamika i psihostatika izlaze iz njenog okvira.
Ne, ne radi se više o psihologiji, već o nečem značajnijem!, o ontologiji ličnosti: šta je čovjek u svom najdubljem biću? Kako se pokazalo, nije samo skup osobina. Nije samo ponašanje. Nije samo temperament, trauma, karakter, glupi koeficijent inteligencije…
Pa, šta onda jeste čeljade po prirodi?
Biće željno želja, prepuno pitanja, preusko za krupne istine… i nevjerovatno velike, neosporene potrebe da se “oboži” najboljim mogućim osobinama.
Priroda čovjekova se svodi na jedno… doseći gral svih mogućih darova. I postati vječan.
I na tom mjestu, jedinom mjestu… psihodinamika davi psihostatiku. I čovjek ostaje nezadovoljan, a kako sat otkucava, a tijelo mu izmiče… sve jadniji i jedniji.
Osim, ako se nije dokopao spokoja.
Društvo moje dobro, prije nego krenete da odaberete put, samo dvije saobraćajne naznake… čovjek koji traži mir bježi od svijeta. Čovjek koji razvije spokoj može da ostane u svijetu bez problema… jer, spokoj je ratnička disciplina vrsnog umjetnika.
Do sledećeg teksta, ostajte mi siti i gladni… jer nam predstoji priča o razlici između “voljeti” i “ljubavi”.
Možete li pretpostaviti koje od ovo dvoje je psihodinamika?
Ja ne mogu, iako znam.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237