—– 237. godine nakon nastanka svijeta
– Gurnite to govno ispod luka! – starac zapovijedi. Nekoliko mladića munuše laktovima čovjeka u vezovima. Ovaj se zaljulja, umalo spotače, ali se vješto osovi i iskorači ispod velike stijene koju su pridržavala dva stuba.
– Govori. Koliko žena?
Muškarac hraknu i nasmija se.
– Kazuj!!
– Aooo! Misliš da me strah? Drtino.
– Koliko njih? Odgovori!
– Dovoljno… – gornja usna se iskosi otkrivajući krupne žute zube – Vrlo dovoljno. Računajući tvoju ćerku.
Utroba mu se prevrnu. Urlik prisjećanja izbrazda misli pa se spusti do srca. Tu osta da grebe, glođe i nariče iz sveg jada. Zbog toga šta je njegovoj mezimici učinio gad… i zbog toga što je on morao da učini nakon toga.
– Ne vidim je starče… – napravi se da zainteresovano posmatra okolinu očekujući da će se njeno lijepo lice pojaviti odnekuda – … Šta si joj uradio? Šta si uradio svojoj krvi?, svom mesu?… mnjam, svom slatkom mesu.
Drhato je i venuo iznutra.
– Ono što je trebalo.
– Ubio si je? Rasporio joj napupjeli stomak? – namignu mu smrdljivim očima – Tvoj Bog mora da je jako zadovoljan.
– Dok se ti i nalik tebi nijeste počeli pojavljivati na površinu nismo znali za nanošenje bola… sada osim bola naučismo i da kratimo živote. Bez toga smo mogli. Ali prilike su se promijenile. Stvar je opstanka ljudskog roda. Moramo opstati! Moramo se sačuvati od vas. – baci na njega zrnad pšenice – Vidiš. Na ovome smo živjeli. Nismo povređivali životinje, niti otimali od drugoga. Pravili smo hljeb. Bilo je za svakoga. Kad su počela da se pojavljuju…- htjede da kaže „djeca“, ali nije mogao – … da se pojavljuju stvorenja što liče na na našu djecu… ona što si ti umetnuo na prevaru u pupčane sagove žena, tada je počela zora opačinska. To ti neću dopustiti. Bog je uz nas! Svevišnji nas čuva.
Zatočenik ga je posmatrao režećim obrvama.
– Znaš li kako je bilo iz Pakla gledati vaše jebiguzanje po sunčanim poljima? Kako je bilo nama? Kako je to vidjeti krhka i slinava bića koje je Otac stvorio i nastanio na pašnjake ovog svijeta… – uhvati nozdrvama širok komad vazduha – … Svuda mirisi, nema jada, zla, zavisti i želja. Nema borbe niti ratova. Pih! – pljunu ispred sebe – Previše ste slabi da bi imali mira. Pakao je našao načina da pokaže Nebu da je pogriješilo u odabiru miljenika. Zamijenićemo vas sve! Vrijeme demona će pojesti eru čovječanstva. Neće vas biti za nekoliko ljeta. A ovi gore neće ni primijetiti razliku kada sve bude gotovo.
– Ćuti! – na starčev uzvik jedan od snažnijih mladića otvorenim dlanom stegnu vilicu đavola. Dva prednja zuba se okruniše od pritiska. – Da ste išta vrijeđeli Bog vas ne bi poslao u dubine ognja. Mi smo možda, kako veliš, slabašna fela, ali ti se kunem svakom svetom kapi krvi da dok je u meni misli, neću dopustiti da se tvoj okot održi. Ni ja niti iko od nas!
– Džaba drtino. – ote glavu iz grča – Toliko smo već ljudskih žena napumpali… uskoro će svuda oko tebe da trčkaraju mali đavoli. Možeš li ih starče sve pobiti? Hoćeš li imati dovoljno vremena? Ili ti je svu snagu uzelo kasapljenje vlastitog čeda?
Starcu se vratna čapra ugrubi. Dade znak. Sa nekoliko udara maljem dva ratnika polomiše stubove. Teška ploča pade. Zdrobi gada. Začu se zvuk kao kad tabanom nagnječiš tvrdokrilca što se prethodno nasrkao nektara.
Vjekovnik izdrža da sve isprati, a onda pokri oči dlanovima. Pritrčaše mladići. Neki ga pridržaše.
– Da li si dobro?
– Je-jesam. Kratka nemoć. Ajmo sada. Moramo u potragu. Obavijestite svaku naseobinu ljudi, od istoka do zapada da Pakao želi da zamijeni nas sa đavolima. Predstoji velika borba. Poručite da poturaju prljavo sjeme našim ženama, u našim kolijevkama.
– Ali, kako da ih prepoznamo? Tako liče na nas.
– Lako moj sine. Po prstima. Na svakoj ruci i nogama imaju po pet komada. Božja djeca su četvoroprsta.
Milisav S. Popović