U književnim riznicama, mnoge priče su zaplamtjele zahvaljujući umješnosti autora… ali malo ko se pitao da li su zbilja bile njihove. Vrijeme posrče guste godine, pratiti porijeklo neke ideje postalo je manje-više besmisleno. Djela se pamte, ali ne i oni koji su ih doživjeli. Tako se desilo sa pričom o Badži Loli.
Ne sumnjam da ste je čuli, bar neku od verzija… američki stripovi, ruski pisci, poljski scenaristi… odreda su iskoristili istog lika, nadjenuli mu drugo ime, i učinili da svjetska umjetnost čuje “tešku šalu o suzama”.
Na sreću, mreža slučajnosti se rasplela – i odvela do prvorodnog uzroka i ambijenta. Vodim vas do Mađarske iz 14. vijeka, tamo je zapravo priča nastala.
* * *
U gradu, koji bi bio veliki da bolesti i siromaštvo nisu desetkovale stanovništvo… a koji se ipak spasio propasti zahvaljujući obradi drveta, imućni veleši su uložili dosta novca da se proizvodnja održi i uveća.
U nekoliko narednih ljeta nije bilo muške glave koja se nije petljala oko drveta… bilo da su drvosječe, meštri ili tepari. Tako su zidine utvrde počele da se spuštaju i propuštaju sve koji su htjeli da, na neki način, doprinesu “šumskoj imperiji”.
I vidari su vrlo brzo ustanovili svoju kastu. Zbog njihovih trava i napitaka vitalnost mještana i pridošlica se vidno poboljšala – opadao je broj umrlih od zagnojenih rana, pokvarenih zuba, ili slomljenih tabana. Njihove opojne smjese su, čak, postale traženije od rakije, šljivopiva i vina.
Na čelu udruge bijaše Džoši – najspretniji od svih travara, i predstavljao je autoritet nad kojim nije bilo pogovora. Cijenjen od svih, zaslužan za iskorijenjenje polenske žutice, vrlo srdačan i voljan da pomogne bilo kome.
Jednog dana na njegova vrata se pojavi drhtav čovjek, razvodnjenih kapaka.
– Džoši, pomognite.
Žilav starac ga hitro prihvati i uvede unutra.
– Šta je bilo mladiću?
– Nije mi dobro Džoši. Molim vas… molim te da mi pomogneš – briznu u plač.
Hitro ga osmotri onako zgrčenog, da provjeri da li se guli od nečega. Nije bilo naznaka rana, krive kičme ili nekog očiglednog lišaja.
– Gdje te boli? Pokaži mi.
– Svuda.
– Gdje najviše?
Ovaj smjesti ruku na grudi.
– Ovdje.
Travar odahnu (da se ne vidi), shvati da se radi o duševnoj tegobi. Tjelesno ne pati – bar ne da krvari.
– Pričaj mi… šta te mori?
– Život Džoši. Tako surov i bezobrazan život. Osjećam se kao da sam okružen trnjem i promajom. Sve mi liči na produženi kraj, koji nikako da se završi. – stegnu mu šake – Ali meni se i dalje živi! Samo ne ovako. Svejednoća sjutrašnjice i kiselost proteklog dana tjeraju me da tražim nešto, što nikako da se pojavi… da mi da daha, da produžim… A ne vidim, prosto ne vidim kuda bih?
Džoši ga pogleda, kao da mu je bio roditelj po hiljadu puta. Pomilova ga po grudima i razvuče osmijeh, blagorodan i pun razumijevanja.
– Sine… za tvoju bolest srećom ima lijeka. Ovih dana, ako nisi čuo, naš šumski grad je posjetio Badži Lola. Najveći od zabavljača, najumješniji od svirača. Taj ti miče tugu iz kostiju… nakon njega sreća te umili uz vrat i nastani se u kosi. Pođi, večeras mu je predstava na trgu. Požuri, ne žali bakrenjake za ulaznicu i pribij se da zauzmeš najbolje mjesto. Što bliže njemu. Da te okupa njegova vedrina.
– Ali Džoši… – ovaj sklopi oči – … Ja sam Badži Lola.
* * *
Spasu te pjesme, riječi, muzika… Sačuvaće mnoge do tebe, i generacije nakon tvog odlaska. Svako će misliti – ovo je za mene, samo za mene, lična utjeha.
Nije i jeste – tvoje je da pozajmiš maramu i obmotaš je oko uboda… pa uredno vratiš na jastuk tvorca. Za sledećeg ranjenog pripravnika.
Oće to tako. Krhki ljudi… obmotani paučinama.
Oni koji su te izliječili, umrli su od tih istih suza.
Kad god upiješ nekog umjetnika, znaj – tvoje srce je ostalo u grudima, oni su svoje iščupali prstima. Zagrizli duboko, do najtanje žile emocija.
U ovom horu raspjevanih grla, pita li se iko kolika je ljubav za pjesmu bila potrebna?
Moj duboki naklon vama, u sjenci iza drvenih slova… oduvijek sam znao ko je sve od vas Badži Lola.
Milisav S. Popović