I kad je djelovalo da se svijet prevrnuo na leđa i da je samom sebi počeo da skube uši i udara laktom posred usirenog mozga… spas zbilja stiže. Najednom. Odozgo. S nebesa.
*
Sprave ih u početku nisu ni evidentirale. Prošle su kroz atmosferu pocijepavši nekoliko oblaka. Proklizavši kroz sunčan dan, lagano, naočigled svih – samo se kora oko ta tri objekta zapalila… dok su pali na zemlju, struktura je izgledala netaknuto. Boje su se prelivale poput onih u dobro obrušenim klikerima. Doduše, podloga je bila tamna – ne crna, ali tamna. Struktura je naličila egzosu, skoro zemljana, sa nešto više žutih i oker tonova, kao da je bila upodobljena da se veže za površinu, a da se ne ošteti. Toplota koja je izbijala iz njih bješe nevjerovatno ugodna.
Razmak između te tri strukture bi pravilan – nekih pedesetak metara – najveća je bila vodeća. Odozgo je izgledalo kao da je cjelina sjecnuta na dva mjesta – pružajući iluziju na tri komada razdvojenog punoglavca.
Cio svijet je stao. Jer je svima bilo jasno da nije meteor, niti kometa… niti bilo šta što je tu da nam zagorča živote. Zemlja se nije ni zatresla prilikom sudara. Ali jesu duše u ljudima.
Svijet je stao.
Pa su svi naglo pojurili do mjesta događaja.
*
U svega nekoliko dana, oko struktura je izrasla neobična vegetacija. Pa se izvila u visinu – kao da je to sa sobom donijelo dar neke nove flore. Ljepše. Bujnije. I dok si trepnuo, najednom nasta raskošni vrt, a u njegovom središtu čudo. Pogolemo. Neshvatljivo.
Svjetske vlade, gradske uprave, karantinsko osoblje – niko nije mogao da zaustavi rijeku ljudi što je zdušno doticala… a priticali su odasvud.
Nešto je svima govorilo da je kucnuo čas oporavka.
Prelazile su se granice, kontinenti… okeani.
Privlačila ih je sila. Tako blaga, pride neizmjerno jaka.
Politika kao da preko noći nesta. Glupi ratovi i sukobi umuknuše izjedna.
Nigdje se više nije pričalo o nepravdi i stradanjima… Ljudski rod naprosto prestade da bespotrebno pati. I preporod ćudi se desi – a da niko nikog nije tjerao da se promijeni.
Svi su željeli da su tamo – na Mjestu iscjeljenja.
*
U početku su padali na koljena, zalijegali oko objekata… umivali se rosom koja se slivala sa njih. Neki su (krišom) uzimali djeliće i trpali ih u usta… dok nije donesena Deklaracija da se to ne smije činiti – i da će se smatrati vidom svetogrđa.
Mnogi su tvrdili da im je samo gledanje u strukturu donosilo spokoj zbog koje bi zaplakali. Sve se pretvorilo u festival nedvosmislene sreće i ljubavi.
Opojnost koja je dolazila s Mjesta bješe moćna – ali, opet, nikom nije naudila. Skepsa se gulila i sa lica natvrdokornijih. Narod je prosto osjećao da tu pripada.
Zanimljivo, u svega godinu dana, od pojave fenomena, prošlo je milijardu duša, a da se niko nije povrijedio. Svi su zbilja žurili da stignu, ali nije bilo stampeda.
Nešto se desilo, i konačno se desilo kako treba.
*
Tri godine nakon fenomena, Zemlja nikad nije bila mirnija. Kolektivna groznica sloge nadjačala je sve poznate kompozicije koje su tvrdile da su tu zarad mira. Religije su se povukle, ne znajući šta da čine. Vladari i kriminalci zaćutali… Svako se od njih odjednom počeo preispitivati šta su činili. Plašili su se kazne – i čekanje ih je ubijalo, ne znajući kad i da li će naplata da dođe. Milijaredri su se odricali bogatstva… i sami odlazili do Mjesta. Bljutavci su tražili razrješenje od grijeha alavosti.
Raj se uspostavljao.
I čovjek je sujetu odbacivao.
Samo da bi bio od Mjesta prihvaćen.
Tri godine nakon, svi sateliti su prenosili događaj – organizovana je najveća ceremonija koju je čovječanstvo imalo priliku da gleda.
Horovi, plesovi… himne i ode. Bujice ljudi koji prilaze, dodiruju i ljube objekte.
Svi su je pratili… Pa i njih dvojica.
*
Osjećali su ushićenost, ali su se kontrolisali. Jedan, teoretičar religija, drugi mikrobiolog.
– Vjeruješ li sad?
– Vjerujem da nam je ovo trebalo. Svima.
– Znači… i dalje ne misliš da je u pitanju čudo? Da je od Boga?
– To nisam rekao…
– Nego?
– Slušaj… – nasloni mu usne na uvo, vidno iznerviran – …Bio sam među prvima kad su pali na zemlju… i uzeo uzorak. Ono što gledaš je ogromna fekalija.
– Fekalija?! – trgnu se – Hoćeš da kažeš govno? Čije govno?
Trgnu ga da spusti glas:
– Ćuti budalo! A šta misliš čije, ako je došlo odozgo?
*
Pokazao je šta misli o nama, i dao nam je upravo ono što nam treba…
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237