I jesu suprotstavljena obrazloženja, i jesu ekskluzivne neke definicije (jedna drugu isključuju)… i bilo da razlog za “kompleksom spasitelja” tražimo u nasljeđu davne tradicije, ili pak u ranama nastalim tokom djetinjstva, nešto se uvijek podudara – ovo je jednako dobro i jednako loše stanje.
Mehanizam spasioca, u struci češće naznačen kao kompleks spasitelja, psihodinamički i psihostatički je status nečijeg karaktera. U dinamičkoj sferi podrazumijeva izuzetnu želju/ophođenje da se nekome (bilo kome) pomogne, dok u statičkoj sferi znači – zanemarivanje (čak bježanje) od sopstvenih nevolja (nekada i vrlo ozbiljnih tegoba).
Kada čovjek zaviri u savremene tekstove na ovu temu, mahom će naići na priču kako se “kompleks spasitelja” ispoljava u romantičnim vezama… u odnosu između dvoje zaljubljenih. Nekako se, targetiranjem takve periferije (koja marketinški privlači čitaoce, mahom žene), pojeftinila sveukupnost vrlo značajnog jezgra. Mi to nećemo raditi ovdje… jer ovo gađa šire, jer pogađa sve.
Naravno, imati namjeru da se bude od pomoći unevoljenom, iskrena želja za podrškom – konkretni koraci ka izbavljenju – sve je to u paketu izuzetno! Sam vrh planine plemenitosti. I tu dolazi do zabune… mnogi (čak i oni od nauke) brkaće altruizam (nesebična briga za dobrobit drugih) sa kompleksom spasitelja.
Ako, pak, osjećate da to morate da uradite i da ostavite po strani sopstveno blagostanje – tada altruizam postaje dijaboličan. Unutar naše (prijeotomanske) tradicije vladao je upravo takav, fatalistički oblik “spasavanja” (spasiti druge po svaku cijenu). Najslikovitiji primjer je sekvenca od prije nekoliko vjekova, kada su seljani u paničnom bijegu, zbjegli u plitku pećinu (lokalitet i kota iznad današnjeg Nikšića). Grupa sačinjena mahom od starih, djece i žena, ne želeći da se odreknu hrišćanstva i prihvate islam – pokušali su da se domognu brda… No, divljačka horda pristigla s istoka, bješe im za petama. Prema usmenom predanju, skriveni u mračnoj jami – sklupčali su se u nijemu guku… a jedna je mati prekrila dlanom usta bebi, da ih plač djeteta na oda. Tako ga je i ugušila. Mjesto se i danas zove Beskrik… a priča o njoj se slavi kao vid otpora i žrtve za spas drugih. Užasno bre… i tragično do povraćanja.
Ovaj, i slični slučajevi su u literaturi označeni i kao kompleks mesije ili sindrom bijelog viteza. Sve je to slično prijatelju, samo je razlika u gradacijama… vitez uvijek polaže život za druge, mesija će žrtvovati i sebe i svoje najrođenije za spas većine.
Uzroci sindroma spasitelja danas se često obrazlažu sekvencama iz djetinjstva. Djeca koja su doživjela razne traume, zanemarivanje, pa i napuštenost. Tu spadaju i ona koja su rano razvila “roditeljsku paradigmu” – brinula se o braći/sestrama ili čak o bolesnim roditeljima. Vremenom (odrastanjem, sazrijevanjem) potreba se preoblikuje u “nagonski mehanizam” – “moram spasiti druge dubokim involviranjem i rešavanjem njihove muke”.
Kada se isecira šta ovakvo ponašanje čini od čeljadeta, dolazilo se do sledećih zaključaka: spasitelj se osjeća najbolje kada ima nekome da pomogne; ne očekuje, stidi se nagrade; vjeruje da je njegova svrha biti drugima od konkretne podrške; doživljavaju intenzivnu eroziju (skrhani od bola i tuge) ako u toj misiji ne uspiju; i (najgore od svega) smatraju da su donekle krivi zbog nastale situacije.
Sad se vi pitate, je li onda kompleks spasitelja poremećaj? Pfff… šta da se kaže. Zvanično, kompleks spasioca je stanje duha (uma), tako da nije ubilježena medicinska dijagnoza (ne zaboravite, nije ni glupost… pa opet svi trpimo posljedice nastale od ponašanja glupaka). No, ljudi sa duševnim tegobama kao što su bipolarni poremećaj, deluziona sklopka, i šizofrenija zbilja ga mogu razviti. Najčešće se “samo” radi o osobama koje su svoj bol prepjevale u čamac za spasavanje drugih… dok njihov “Titanik” lagano tone u pozadini.
*
Obrni, okreni… pa na ćoš zabodi… šta god da se “spasiocima” spočita, zamjeri ili crvenim slovima uokviri… Pa, đe bi brate moj bili da nam takvi nisu došli?!
Vaskrsavaju, izvlače iz smrti… dok drugi “bježu”, pa dođu da učestvuju u saučešću (šalju “thoughts and prayers” i tri emotikona što plaču).
Jer, nauko, koja je šifra za ove što su svakodnevni, a ništa dobro za drugoga nisu učinili (jer su čoče preosjetljivi)? A, da… to su normalni.
Bože, spasi nas od formi i formalnih.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237