Kažu da niko ne zna baš tačan trenutak kada poludi. Ali… on je znao. Bio je to upravo taj. Baš taj tada!
U prelomu stava, poput nakostriješenog orangutana gledao je u frižiderska vrata i bio spreman da svakog časa izvede premet nazad i utekne nekud… na plafon možda. Umjesto toga – i dalјe je blenuo. Samo blenuo. I dobro naćulio ona dva nesrazmjerna uva što ima.
– Ajde bre otvaraj! Znam da si tu!
Sad mu je već lijevo oko uhvatilo krug oko mozga. Ne samo da je stvarno čuo kucanje, već u frižideru zbilјa ima nekoga?!
Šta bi te ga ruka izdade i dohvati ručku – neće nikada saznati. Ali će makar upoznati stvorenje iza hromiranih vrata. A ona je bila sve što je najmanje očivao da će zateći između tegle ajvara i tri konzerve sardina.
– Pozdrav! – lice joj bi štipnuto ledom, a kosa ognjeno crvena. Samo su joj obrve bile od kovrdža vatrenije.
Ludim! – pomisli.
– Ma ne bre… – uhvati ga utješno za dlan – … ne ludiš uopšte. Vjeruj mi. Ja bih znala. Nego sam ti zvonila na ogledalo, mahala iz tanjira, zvala te kroz kapi kiše. A ti nikako da odgovoriš. Frižider je bio poslednja opcija. Izvini, morala sam.
– Ka-kako…
– Ne brini, čitam i misli… – namignu i nalakti se na pregradu za jaja – … Nego, da idemo po proceduri: jesi li ti gospodine mnogo tužan?
Gledala ga je unetremičena, čekajući da mu usne naprave prva slova, a on još nije mogao da se prisabere kako valјa – Je li ja ovo razgovaram sa prekrasnom curom iz frižidera?
– Oh, hvala ti! Ču “prekrasna”! – pređe jajem kroz kosu – Izvini! Opet ja sa čitanjem misli. Molim te, odgovori mi, čekaju nas. Jesi li mnogo tužan?
– Je-jesam….
– Odlično! – uhvati ga za rukav i uvuče unutra. Vrata hladnjaka se zatvoriše za njima. Kuhinja naglo ostade prazna… ako ne računate mačku koja je drijemala na obodu stola. Nјoj bi, doduše, bilo svejedno i da autobus izađe iz rerne. Takva je bila. Introvertna, sa blago ambivalentnim karakterom. Kao da je nešto potisnula duboko kad je bila mala. Ukratko, klasična mačketina.
Na drugoj strani frižidera
Bio je mrak, ali sve opet vidlјivo potaman. Rasuti snopovi paučine od mire sipili su sa zvijezda pa opisivali ogromnu širinu tog svježeg svijeta. Bilo je i rijeke, i nekakvih treperavih prikaza… i drveća sa žuto crvenim plodovima. Bogme, krasnosnena lјepota se prikazala.
– Vidiš šta se dešava kada redovno ne odmrzavaš! Ha? – munu ga laktom i nasmija se. Ovaj se samo naklati pa vrati u isti položaj. Ko plovak. – Ma, šalim se bre! Dobro došao u Tihu Svilu. – Djelovao je u skladu sa situacijom. Zabezeknuto i malo upišano.
– Ovaj… – plјuvačka mu se skotrlјa sporo niz grlo, kao da je progutao suvog ježa – … Mi smo se ovo teleportovali, je li? Ili neki… ili prošli kroz neki portal?
– Kako si sladak kada nešto pitaš. – čupnu ga za obraz – Sigurno svašta nešto znaš. To je strava! – primače mu se i sakri usne, kao da će ih neko čuti – Samo ti to ovdje ništa ne treba. Opusti se. – blago mu prstima ukači prst, otšetaše do panja blizu rijeke. Pokaza mu da iskorači na deblo. Sačekala je malo, da se upozna sa arijom Svile… pa ga pogledala u oči: – Roditelјi, jel da? Umrli?
– Klimnuo je.
Uzdahnula je dubokim jecajem. Polako skliznula sa panja i u drugom koraku rekla: – Znam, tako se puno tuge obmota oko vena kada prestaneš da budeš nečije dijete. – a kada je odmakla dovolјno, okrenula se pa coknula travu vrhom cipele. Sitni trag vihora razdijeli to parče livade, jurnu do panja i mladića što je gledao u rijeku, pa se mu rasu uz leđa. Poput talasa. Sklopio je oči, raširio ruke, i zabacio lako glavu nazad.
– Istihuj. – prošaputala je.
Ruke su počele da pletu po zraku, kosa mu se razbarušila… lupnu se po grudima, zacakli nešto sitno na krajevima prstiju, pa sa mjesta gdje je srce, te sa očiju, i skliznu sa trepavica… Pojavi se iznad površine vode silan konj, grive srebrne. Od zvijezda… proziran, kao da je od kapi satkan. Gledao je u mladića. Ovaj u njega. Taj divni at bješe sva njegova tuga. Primače mu lice i zarza. Zagrlio ga je odmah. Pun suza. I mazio po vratu. Onda ga je polјubio u toplo oko, pa pustio da trči po površini rijeke.
Osmijehnula se i ona. Nekoliko desetina koraka iza njega. Obraza nakvašenih. Podiže ruku i pozva nečiju drugu žal… pored nje protrča pekrasna ždrebica. Jednako zvjezdana, istovjetno srebrna. Pridružila se atu. Trčali su u paru. U najčudesnijem kasu. Odasvud je stizalo na stotine duša sa krdom tuga veličanstvenih. I sve što je bilo tu i njemu je pripadalo… slične priče, sudbina isprepletanih.
Okrenuo se put crvenokose, obrva vatrenih i viknuo:
– Mogu li ovo svi?
– Samo oni koji su volјeli!
– Pa to svako zna!
– Ne i oni koji su od tuge utekli!
– Da… – pogleda u konja – … ja sam ostao, jel da?
– Nisi samo ostao… – nađe se odjednom pored njega – … ti si slomlјen i dalјe volio.
– Izvini što ću ovo da te pitam… Jesi li ti smrt?
Stisnu mu obraze i razvuče osmijeh: – Ne, moj dragi dječače… Zašto bih ti zvonila na ogledalo, mahala iz tanjira, zvala kroz kapi kiše… izašla iz frižidera? Ja sam tvoj život! Tvoj! Prepun svega! I vatre i leda. A ti si me zaturio i nisi me prepoznao. Zbog previše bola. Možeš doći ovdje kad god zaželiš, pusti konja iz sebe i sa njim trči ili pleši… istihuj sve koliko ti god treba… ali molim te, nemoj me više zaboraviti! Jer, nijedna tuga nije vječno nesrećna. – Život ga prigrabi i čvrsto zagrli, baš na mjestu gdje su se srebrni ati rastrčali. – Vidiš zlato… nisi jedini.
Milisav S. Popović