“Čovjek može da umre, ali čovječanstvo mora da preživi”.
Jedna rečenica.
Svega jedna rečenica koja je u zaključku odredila prethodne epohe.
I otrovala novu eru.
Pretpostavila je postojeće sisteme, međunarodne odnose, vaskolika državna uređenja i cjelokupnu društvenu etiku. Pojedinac može (i treba) da nestane… krdo je to koje mora da opstane.
I… doslovno je zbilja tako (kad bi se držali mehanike pukog opstanka). I doslovce je primitivno… surovo i u zaključku nehumano. Ma koliko izgledalo da se time istakla briga za ljudski rod. Unizilo je čovjeka u njegovoj suštini – u jezgru… u njegovoj ličnosti. Dajući mu tek broj, i to zamjenski.
Parole, poput: “Rus umire, ali Rusija je vječna”, “Amerika iznad Amerikanca”, “Kina opstaje, iako Kinez nestaje”, “Živjela Francuska, počast Francuzu”… i danas su u osnovi kolektivnog pristupa svake bogovjetne države (od Lihtenštajna do Australije), a izrasle su iz one rečenice s vrha teksta. I oko tog principa se obmotavaju sve druge devijantne (ne)vrijednosti. Zbog te rečenice smo dobili toliko zatvorenih očiju na tragične priče običnog čovjeka, i izvitopereno ćutanje na muke pojedinca. Jer, zapravo se poručuje – izdržite još malo, nećete još dugo.
I, eto ga ciklus parazita. Čovjek se doživljava kao gradivna ćelija, ali ne i konstitutivna.
Kuća mora da se održava, mlohave stanare ćemo zamijeniti novima.
Svijet su preoblikovali pojedinci. Izuzetni pojedinci. Na njihovim krilima se baškare milijarde postojećih grla… A sve su to bili čovjeci od krvi i mesa, sa imenima, sopstvenim životima, ožiljcima, brigama, prelomima i stremljenjima. Fantastičnim stremljenjima. Bili su toliko značajni, da su značajno podigli vrijednost svačijeg života.
No, i to svijetu nije bilo dovoljno – pa su umjesto doktrine “odgoja uzornih pojedinaca”, uvijek (bespogovorno) izabirali “tovljenje junadi”. Minimalno ulaganje radi održavanja masovne proizvodnje. Ne investira se u serijske prototipe, već u bajatu seriju osnovne konfiguracije.
Time se, kako kažu, samo poštuje prirodno stanje: živi se, pa se umre.
No, malo su se zajebali.
Priroda tako ne veli…
* * *
Anabioza predstavlja fenomen “prividne smrti”. Stanje koje nastaje usljed nepovoljnih uslova (suše, prevelike hladnoće, oskudnih materija za ishranu, rapidne ugroženosti…) – vama su sigurno bliži primjeri zimskog sna (hibernacije) kod složenijih organizama i održavanje života u sjemenu kod nekih sasušenih biljaka. Anabioza je savršeni odbrambeni mehanizam, koji se preoblikovao u srž talenta da se prežive bremeni nesulovi, i s minimalnom metaboličkom aktivnošću sačekaju adekvatniji momenti – pa da potom hitro ožive!
Sama riječ potiče iz grčkog jezika, preciznije od pojma anabiosis, što znači “ponovno oživljavanje” .
Polako, polako… ovdje nešto nije kako treba.
“Prividna smrt” i “Ponovno oživljavanje” nije isto… Jedno ukazuje na “povlačenje”, a drugo “povratak u život”. Ova dvojba je poslužila teoretičarima da se podijele u dva tabora, i naprave platformu, koju potpuno različito tumače.
Astra-anabioza.
Ponegdje obrađena kao “socio-anabioza”, novi je pregovarački instrument unutar rasprave kuda treba da ide svjetski poredak.
Prvi smatraju da je civilizacija na pravom putu, i da čovjeku treba pružiti što ugodnije uslove za postojanje, ali da je najveća vrijednost “ujednačavanje” – da svaka glava bude jednako tretirana, bez “nepravednih iskoraka”. Ili prostije – žiriti, napojiti, dati krov nad glavom i (obavezno!) dresirati. I oni to smatraju najpravičnijom astra-anabiozom. Tipičan primjer gdje se fundamentalne potrebe manipulativno zadovoljavaju – jer je alternativa ružnija. Prosto čeljade bi samo sleglo ramenima i reklo “tako ti je to, i ne može bolje”.
No, druga grupa… sačinjena od umnih glava raznorodnih struka, saglasna je da se čovječanstvo nalazi u socio-anabiozi… ali da je u nju uvučeno, i da se sve više uvlači. Cilj je prividnost života, tako neobjašnjivo slična prividnoj smrti. Od silne želje da čovječanstvo bude zaštićeno od svakojake prijetnje i ugroženosti (što spolja, tako i iznutra) – ugrožena je individualna sposobnost osobenog razvoja.
Dobri prijatelju, i sam vidiš kuda ide dresura… zadovoljiti životne potrebe, ali u anabiozu svesti tvoju potrebu za životom.
Jer, prva rečenica s početka teksta zapravo kaže: živi se, DA se umre.
Sve zarad ljudi… ništa za čovjeka.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.