Svojevrsni omaž, moderna deskripcija ličnosti je podarila Karlu Jungu (psihoanalitičaru) – stvorivši Matricu broj 9 koja se još naziva “Jungova podjela karaktera analogno bilju, cvijeću i drveću”. Neki eksperti je koriste tek kao segment unutar ogromne fenomenološke procjene čovjeka – ali, i tako sitna, često umije da predstavi čeljade bolje nego tomovi ispisanih definicija. U Americi, Njemačkoj i Švajcarskoj je ozvaničena kao legitimno “pomoćno sredstvo” u interpretaciji nečije duše… ostatak svijeta je donekle zaobilazi (smatrajući da svojstva flore ne bi trebalo da budu kvalifikativi koji obrazlažu ljudsku prirodu). Ali, kao što muzika, slikarstvo i književnost imaju sposobnost da “prepričaju” čovjeka mimo zvaničnih registara – tako je i Matrica 9 opstala kao lirska tvorevina unutar naučnog ogranka.

Sve i da joj budućnost ne bude naklonjena, i da je definitivno smjeste u “pseudo roletne”… pa čak i da preraste u meritoran instrument, predstaviću vam neke od rezultata “devetke”…

* * *

            Čovjek – vojnička trava

Odnosi se na osobu za koju je utvrđeno da karakterom pripada vojničkoj travi (poznatija kao hajdučka). Dugo vremena se ova biljka smatrala izuzetno efikasnom u vidanju rana. Iako je u leksikonima obilježena pod registrom “junački melem”, korišćena je i kao kućna/porodična biljka koja je pomagala ženama da se lakše porode, starim osobama da se oslobode nemoći i bolova, a kod djece je donosila blažen san i osjećaj sitosti. 

            Osobe koje prema karakterologiji potpadnu pod obrazac hajdučke trave – čine drugima da prepoznaju dubinu i prirodu rana, da ih adekvatno liječe (nekada i potpuno izliječe)… ali, hajdučka trava ima još jednu osobinu – kada je ugrožena od strane neke veće nevolje (suša, korov, paraziti), luči sok kojim se oblaže. Tako se zaštiti od svega što dolazi spolja, i može da opstane – i da svjedoči kako je moguće preživjeti zle godine.

            Čovjek – pšenica

Zrno pšenice posjeduje tri faze u sazrijevanju: suvo, voskasto i zlatno. Suva faza ga čini spremnim za reprodukciju; voskasta daje sočninu i podmazuje samu biljku; u zlatnoj fazi je potpuno zrela i spremna za ishranu. Sve tri etape su našle mjesta u civilizacijskoj preslici – tako ova biljka predstavlja početak razvoja roda i njegovo spasenje. Kod ljudi kod kojih je očitana “pšenica” kao matrična – znači da je njihov lični razvoj vezan za pomenute faze: suva – kada se posvete kreiranju porodice; voskasta – kada ličnost prelazi na viši stepen samosvjesnosti i “podmazuje” sopstvenu dušu novim ciljevima; zrela – kada osoba ostvaruje sve ukašnjele i zaboravljene snove – pronalazeći lični smisao.

            Čovjek – mimoza

Rijetka biljka, izuzetno cijenjena. Korišćena u ritualima (vjerskim i ljubavnim). Posjeduje specifičan, opijajući ton – i u jednom trenutku je bila pred “nestankom”. Međutim, mimozino drvo je u novim vremenima uspješno sačuvano i prošireno na svjetska uzgajališta. Danas se smatra jedinom endemskom vrstom koja, zapravo, više nije endemska… ali je “rijetkost” ostalo u njenom nazivu.

            Za ljude koji posjeduju karakterologiju mimoze važi slična uporednost… Taman kada pomisle da nestaju, i da niko neće primijetiti njihov “odlazak”, sopstvenim mirisima privuku rijetke oči koje su sposobne da ih sačuvaju. Malo im pažnje treba da opiju okolinu. Onog momenta kada osjete da im prostor/ambijent u koji su stigli predstavlja zadovoljovajuću osnovu – napraviće od njega carstvo. Ovo je jedina “Jungova” karakterološka crta u kojoj “mimoza tipovi” traže ljubav da bi dodatno izrasli/rascvjetali se. Manji problem je u tome, što ljubav ne može biti od bilo koga… već od “baštovana” u čije su se ruke i snagu zaljubili.

            Čovjek – jasmin

Cvijet koji može da cvjeta zimi i otkriva latice u mrazu. Matrica je time opisala ljude koji najveći duševni miris doživljavaju onda kada je okolina škrta i oskudna u toplini. Spašava ih sopstvena srž. Ljudi koji cvjetaju bez obzira na led kojim mogu biti okruženi.

* * *

Na koncu, da bi sudbina bila simboličnija… prije devet godina upoznah biće od malo slova čija je krv na oblak mirisala… htio sam sitno da se poigram, pa sam provukao matricu kroz misli tog stvora. I gle čuda! – ispade koreopsis. U leksikonima stoji “Nježna ljepota, otpornost i dug period cvjetanja – glavne karakteristike tog cvijeća”… i ništa više, tek toliko. Onda sam u fenomenološkim rečnicima pronašao da koreopsis zovu i “jastuk za vrapce” – navodno, tu vrapci umiju da usne, i na stabljiku da naslone glave. Kakva poetičnost od sumnjive istine. I smijali smo se… jer nije bilo u toj tintari toliko nježnosti… ali je zato, stvarno, bilo “dugouzdahne-srcedatistane” ljepote.

U međuvremenu, godine prošle… svako zabavljen svojom baštom… U borbi sa korovom dok sadimo uspomene… pa pravimo rupe za neke nove… i zaboravismo se – jer srce traži pogled na lice.

A onda saznadoh… malo prije nego što će protekli utorak da svane… da moj koreopsis nije moj… zapravo ničiji… više.

Nakon devet godina – od poslednje igre, od radosnih predviđanja neke livadske divljine – bio sam ubijeđen da ćeš svijet preoblikovati u raspjevane dine… čekao sam glas koji će da stigne – da kaže kako te je počelo imati više – jer, krajnje je vrijeme bilo da sunce dozna kako neko može okean grudima da upije – da se pritom zabavi, zakikota, da zagrli… pa prstima iza leđa prestroji planine.

Nije… druge su priče stigle.

Sad koreopsis spava… silne ga ruže skrile.

 

 Milisav S. Popović