Poznate su mnoge klasifikacije, razne fascikle su osmišljene… sve treba negdje da pripada, i svemu se traži ime. Ali jedna “mre” od nepominjanja, pride izuzetno važna – podjela ljudi na konstruktore i destruktore.
Često nazivana grubom, ova distinkcija prikazana u samo dva ipso-tipa nikada nije prihvaćena. Tačnije, nikad ranije. Drugačiji vjetrovi trenutno duvaju, pa su se i debele uši nakučile da načuju o čemu se to, pobogu, govori.
Konstrukcija je dio napretka. Samo srce progresa. Podrazumijeva sposobnost da se proizvedu uslovnost i ugodnost. Stvaralačka moć je neophodna kako bi se red nadograđivao i postao platforma za ljepši boljitak. Kada opstanak pređe na nivo više – tada govorimo o postojanju sa raskošnim smislom.
Fizika i hemija svemir posmatraju po principu haosa i reda. Konstruktivne čestice iziskuju posebne uslove kako bi tvorile nešto sjajno… što se dešava rijetko – zbog tananih sveza i miliona kauzalnih faktora. I sam proces može da potraje izuzetno dugo… i bezbroj puta može biti prekinut. Zato, ako do njega u svemiru dođe, govori se o “božanskoj slučajnosti” – jer poredak stvari prirodno naginje ka tome da poretka uopšte nema. Konstrukcija je, maletene, anomalična.
Destrukcija je potentno jača od konstrukcije… njoj nisu neophodni uslovi kako bi djelovala. Dovoljan je energetski miris/trag da nekud nešto „iskonstruisano“ postoji, pa da krene u uništenje. Destruktivni talas može biti raslojen, počupan, umanjen… ali, ako samo struna opstane – dovoljno je da uređenu pojavu pojede.
Da se uspostavi život na planeti, neophodni su bili silni uslovi – izostanak samo jednog vodio bi do prekida lanca. Sve se vraća u prah.
*
Slično sa ljudima… Konstruktora ima jako malo. I na sreću – njihova sposobnost stvaranja nije slučajna (kao ona u svemiru) – već data. Dar stvaranja darova. Po pretpostavci, na hiljadu beba, samo dvije imaju naboj “pitomine”. Da kad sazru postanu naočite individue koje su kadre da se kvalitetom izdignu… i nešto kvalitetno načine. Ostalih devetsto devedeset osam su predominantno usmjerene da prežive – da tokom trajanja žvaću i kake. I unište one dvije. Tako poredak čovječanstva funkcioniše – sve što je vizionarsko, mora najprije da bude oskrnavljeno.
No, ako statistika i ide u prilog klasi destruktora, genetska evolucija pobjeđuje iza debelih zavjesa… Naime, „loši“ mogu izroditi bolje. Rijetko, ali mogu. Otud onaj prežvakani aksiom – progres je nezaustavljiv. Zapravo – istorija naučnih dostignuća i humanih teorija pokazuje da su mnogi patenti i ideje bile uništene u začetku, ali su tek neke uspjele da se probiju iz čabra… i tvore svijet kakav danas poznajemo.
Evolucija se dovodi u sumnju upravo s ovog aspekta… s pravom se postavlja pitanje zašto smo uopšte pametni? I zašto životinje (a prije svega dinosaurusi) nisu razvili stvaralački damar?
Vjerovali ili ne, inteligencija nije neophodna da bi se preživjelo na tirkiznoj planeti. Otud, ako je i došlo do mutiranja koje bi razvilo višeslojni razum kod životinja – takvi primjerci su (bi) bili rastrgnuti od sukrvnika. Jer, životinje izopštavaju ili “uklanjaju” jedinke neuobičajenog, ali dominantnog ponašanja koje nije zasnovano na fizičkoj sili.
*
Više od sedam milijardi glava… a nikad svijet nije bio osjetljiviji na poteze darovitih pojedinca. Danas čovjek može stvaralačkim impuslom da promijeni na bolje cjelokupnu egzisteniciju… ali milijarde drugih u u tom napretku vide anomaliju. Zato se aktuelni momenat naziva i “kovalno doba” – kada u mozak odgojen bez aditiva odmah ubrizgavaju otrov (iz različitih ubjeđenja, a nijedno ne vrijedi pišljiva boba).
Zašto vam sve ovo napisah? Jer smo, bojim se, iscrpjeli zalihe zlatnih duša… nova krv je prozračna, slaba.
Generacije već stasavaju na izopačenim oblicima… neo folk, repeticija sudova bez stavova, lažne potrebe, lanac promašenih uvjerenja… stvaralaštvo jenjava.
Slijedi budućnost parazita. Gusjenice koje će zaboraviti kako u leptira.
Ako vam dijete pokazuje drugačije “simptome” – miriše na ugodne tonove… zaštitite ga, i od nas sklonite… doći će dan kada će morati da nas spase… do tada… držanje duševne distance… krda destruktora gaze, i još ne prolaze.
Nije samo paradajz plastičan, bez ukusa i naoko privlačan… istovjetna sorta ljudi je u ponudi, zalegla na policama. I eto… još jedna debela fascikla popunjena.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.