Nađe je usred vrta, bosonogu i mokrih krajeva haljine. U ruci je držala sandale, podigla čelo put neba i zatvorenih očiju mrmljala. Napomenuli su mu da je svojeglava.
– Gospođo Zorka! Ajte ovamo! Uskoro se završava ručak.
Pogleda ga otškrinutih kapaka. Imala je te lijepe srneće oči koje starost nije omela.
– Ti mora da si novi, a?
– Danas mi je prvi dan. Neće mi dati dnevnicu ako ne ručate.
– Pih! Šta je to sa starim ljudima ovdje? Ne preskaču obroke, žure da krkaju, misle da će tako odložiti smrt. – podiže suknju i pogleda oko stopala – Hm. Ajde dođi do mene. Malo sam se zaglavila.
– Ovaj… ajte Vi malo skrenite lijevo, do staze. Samo dva koraka. Tamo ću Vas čekati.
– Ma, nemoj do staze. Ajde ovuda, bolan.
– Uprljaću se gospođo.
– Nećeš sine… samo nemoj stazom.
– Što ne? Svi normalni ljudi gaze tuda.
– Upravo. Tamo kuda idu normalni nema trave ni busenja. Sve je jalovo. Utabalo se od ponavljanja.
Nije bilo druge… Zakorači na svježe plavljenu livadu. Pruži ruku starici. Dotače mu palac sa nekoliko mekih prstiju… dlan mali, ko u djevojčice.
– Tako… – pridrža je.
– Jeste li dobro?
– Zašto ne bih bila sinko?
– Pa, malo prije… držali ste oči zatvorene.
– Jesam.Teže je i ljepše tako.
– Teže i ljepše? Za šta?
– Da se zaljubiš sinko.
– Pa jeste li se zaljubili?
– Oh… tako često. Samo od jutros dva puta. Čuvam ljubavne stvari od vida.
– Hm. Neobično.
– Jesu li ti već rekli da sam naporna baba? Možeš slobodno da mi kažeš… znam šta rospije pričaju iza leđa. Nervira ih što ne jedem pasulj pet puta nedeljno i ne krepavam u sedam.
– Pa… kažu da ste svojeglavi. Malo.
– Svojeglava! Šta je ovo danas? Vele “budi svoj”, a onda ti kažu da to što si “svoj” ne valja. Sinko, ovaj svijet je prepun slijepaca. A njih ne možeš impresionirati bojama.
– A vi ste bako slikarka? – iskosi kez.
– Sprdaš se mali, a? Ne umijem da slikam, ali umijem da uživam u slikama. A jednom me jedan poeta i volio, znaš… A kad te pisac zavoli, nikada ne umreš. Šteta što sam tada bila… hm… svojeglava. Vidiš bogte! Možda su rospije i bile u pravu.
– E, da… Rekli su mi da ste tražili da Vam nabave bicikl?
– Jesi li nešto čuo? Hoće li?
– Mislim da hoće… nisam siguran. Vele da ste bili baš uporni kod direktora.
– Kod onoga vepra bogatog. Znaš da jesam. Ponudio mi je da me njegov vozač vozi u mercedesu, jer ako se strmoglavim sa dvotočkaša, osiguranje ne pokriva lomove. Sve bi morao on da plati. “A znate li koliko košta jedan kuk gospođo?” Rekla sam mu ovako “Slušaj me ti: hoću da vozim bicikl i da se smijem ovako krezuba, a ne da jecam u kolima!”. Baš sam mu tako rekla. I ako je kuk cijena da ne budem utamničena, rado ću da šepam…
– Ma, nije on loš teta Zorka.
– Sinko… većina bogatih su loši. I tu nema pomoći. Pare su iskvarena sreća.
– Koleginica mi je napomenula da ste bili profesor klavira. I da svakog dana vježbate. U osamdesetoj godini. Zašto pobogu?
– Naravno da vježbam. Jer mislim da sam sve bolja. Umjetnost mora da se usavršava.
– Čudni ste Vi teta Zorka.
– Volim da mislim da sam samo drugačija. No to ne znači da “drugačije” ne valja. Prosto nisam smjela da umrem u svojoj dvadesetoj, kada sam se sudarila sa svijetom… a da me sahrane u osamdesetoj. Kao što će većinu ovdje. – stegnu mu ruku – Sinko, nisam rođena u najljepše, niti živjela u najbolje vrijeme… ali to je bilo moje vrijeme. Nisam smjela da ga izgubim. Neću ni sada… po stare dane. Svaki ovaj sat je moj. Dok ne otkuca. Želim da mi duša diplomira.
– Stigli smo. – zaustaviše se ispred restorana. Zagledaše se u prozore ružne zgrade.
– Bako…
– Molim?
Pogleda je u oči što nisu ostarale – Ajmo, mi nazad. U travu i blato. Da žmurimo na sunce. Hoću da čujem ljubav, prije nego je vidim.
Stegnu mu ruku dječjom snagom i pokaza mu da se sagne. Pa mu šapnu:
– Ne dopusti da tvoja sreća zavisi od nečega što možeš izgubiti. Kao danas – ja ručak, a ti dnevnicu. Možda ti kažu da je nebo granica… ja pouzdano znam da ima tragova stopala na Mjesecu. Idemo, ali nemoj molim te normalnim stazama.
Milisav S. Popović