Carstvo je klicalo kada je na svijet došla. Tri vile joj kume postale. Jedna dade dar ljepote, druga glas što sve ispjevati može… treća joj podari poklon najveći – spas od smrti. Nakon uboda sa vretena, umjesto u grob, u san je pošla… Usnula. Čekala, da je nakon sto godina poljubac probudi i rastjera čini. No ovu ste bajku već znali i toliko puta pročitali… A da li ste čuli šta se na početku rijeke, prije šume, tamo gdje rastu ogromne bukve desilo sa klincem što ga siroti dobiše? Niste?
Onda, molim, saslušajte…
* * *
Najprije su mislili da neće moći da udahne.
Trljali mu vunom grudi i nogice.
Malo vazduha kroz nos prođe… Oči se otvoriše – suze mu nadođoše, ali se hitro povukoše. Kod ubogih ni plač neće tako lako napolje…
Nisu mogli da se raduju, jer nisu znali smije li se. Previše bledote u tim prstima ugledaše. Nešto je mirisalo da bi mogao svakog trena nepovratno da ode.
Zato su ćutali… u kolijevku ćulili… očekujući svakog trena da se ugasi.
Sigurno će da zgasne.
Kao mnogi prije njega.
A on je za sve njih bio poslednji…
Nakon ovoga, više ne bi bilo mjesta u srcu da se krv pusti… toliko je gustih ožiljaka na srčanoj grudvi.
Samo da čedo potraje.
Čuli su da je u carstvu princeza rođena… krupna, slatka, posebna.
Bi im drago što će moć dvora ostati jaka.
No… briga bi veća. Za plemstvo oni bjehu samo seljani sa kraja šumskog smeća.
Jedno ili sto… svejedno.
Niskorodna su oni derišta.
* * *
Pošli su do potoka, zvali vile da se umilostive i svrate do kolibe. Da blagoslove dijete. Nisu se ni pojavile… kamoli odbijanjem udostojile.
Ni vile nešto ne vole uboge.
Doma se vratiše… i odlučiše da čekaju… Ništa drugo ne preostaje.
A onda sitno kucanje… Vrata se otvoriše… tri stara patuljka, što na gnome naliče, pokloniše se, te rekoše
“Dobro veče… imamo nešto malo magije… hik…” – pijani se teturaše – “… možemo li da darujemo novorođenče? hik!…”
Ovi u čudu samo klimnuše.
* * *
Prvi, sa čuperkom što se sa trepavicama svezao, i nakrivljenom kapom od močvare glibavom – u naručje ga uze.
Gedao ga je kao što lasta gleda u pupoljke.
“Znaš mali…” – dotače mu nos i posu slatke magle – “… dajem ti dar… ma ne dar… već obećanje da ćeš biti onaj zbog kog će drugi vjerovati da dobro u ljudima postoji. Zato živi dječače.”
Drugi patuljak, od prvog pijaniji… onaj što krivi oko kao da ga sa te strane kljucaju skakavci… preuze zamotuljak pa mu u obraze najavi:
“Kad porasteš… a porašćeš… nemoj da vjeruješ u čaroliju sa potoka, šume ili livade… i da prizivaš vile i anđele da ti pomognu kad nevolje navru… Vjeruj u sebe, tu…” – tapnu ga do grudi – “…tu je izvoriše sve tvoje magije”.
I dođe red da ga treći uzme… ali nije… jer je morao prstima da iskaže svoje darove… govor nije imao… niti je mogao da čuje… ali je bio nježne pojave, pa u vazduhu, nad kolijevkom rukama reče:
“Budi paradoks najveći od svih… nesiguran u svemu što ćeš da načiniš, a opet – činićeš stvari koje će i đavole da odobrovolje. Budi topao i blizak, ali spreman da nestaneš… jer ne smiješ drugima da pokažeš koliko ti malo treba da umreš. Govori o dalekim svjetovima, recituj stihove, da narod na lijepe stvari navikneš, od tjeskobe da ih razmakneš… samo ne dozvoli da vide koliko toga ljepšeg u sebi kriješ. Nije to za ljude. Sada spavaj… a kad se probudiš… budi čudesan dječače!”
I bajka otpoče.
* * *
Srešćeš jednom nekoga ko će uraditi sve kako treba,
Popraviće u tebi sve što ne valja,
Nosiće u sebi tri dara.
Izliječiće te od prethodnih rana,
Srešćeš nekoga,
Sa glasom od vatrostakla
Očima od livadskog žada
Bez koga nećeš moći niti jednog dana.
*
Za odraslu djecu što nisu zaspala.
Za priču koja se nije ni sanjala…
Dio iz knjige koja nikad neće biti napisana…
Na početku rijeke, prije šume, tamo gdje rastu ogromne bukve…
Milisav S. Popović