Prirodnjaci 18. vijeka. Više su bili satiričari, no biolozi… Imali su, taj, vrlo ličan odnos prema životinjama, pa su im i zabilješke ostale da cirkulišu dugo nakon njihove upotrebne vrijednosti. Tako se kaže (parafraziram): Jedan od najružnijih stvorova na planeti, jednako omražen u naučnoj literaturi koliko u prostodušnoj svijesti, uspijeva da se nakoti u tolikoj mjeri da se neočekivano (bar po one koji prate smjene vrsta) pojavljuju novi oblici u istoj porodici. Svaka naredna njuška grđa od grđe. Iako ih smatraju bliskim psima, hijene su u stvari mačkolike zvijeri. I nadalje su (pored ljudi) jedini soj koji se smije vibrirajućim tonom. (*ovo se ispostavilo netačnim, jer i majmuni umiju da se cerekaju).
Afrikanci, navikli na svakojake grabljivce i strvinare, smatraju da ne postoji prljavije heble od hijena. A govorimo o ljudima koji su naučili da jedu stonoge, piju mlijeko sa mokraćom i prave ležaj od balega.
Osim što ugriz hijena prenosi boleštine i parazitima ugusti krv, ukus njihovog mesa više podsjeća na oporu, smrdljivu grudu nečeg iz dubina Hada. Istraživači iz 19. vijeka napominju da “ni po cijenu iscrpljenosti od gladi ne treba uzimati zalogaj sa hijena”. Možda upravo zbog toga njeno truplo najsporije truli na otvorenom – vračevi bi rekli da i crvi od lešine povraćaju.
Dugo se smatralo da ove rugobe nemaju osjećaj straha – i da će se bez mnogo premišljanja nameračiti na lava. Mit. Ispostavilo se da hijene nikada (ali nikada!) ne šetaju samostalno. Uvijek su u čoporu (tzv. paku). Ekipa je tu da sinhrono skoči i zarije čeljusti u meka mjesta uz trbuh žrtve. Ovakvo “junačenje” i odvažnost nestanu čim se kolektiv rasformira. Obično se “stečaj firme” sprovodi zbog sukoba sa drugim čoporom, gubitka vođe, ili progona nelojalnih i nedovoljno poslušnih pojedinaca.
Ustrašenost i panika koje tada jadna hijena osjeti toliko su intenzivni, da je u stanju da zbog male jeze ostane danima ukopana u rupi. Hraniće se isključivo zaostalim komadima, kretati noću, i sve vrijeme se očajnički truditi da pronađe novi pak. U slučaju da u tome ne uspije, lipsava nadomak one teritorije koju kontroliše (ili je nekada kontrolisao) “matični” čopor – i to na veoma čudan način… pregriza genitalne organe i krvari dok ne lipsa.
Uzgred, hijene ne mogu nikad uvući kandže, i regeneracija “noktiju” je jedna od bržih u životinjskom svijetu. Prednje noge su im duže od stražnjih, te djeluju kao da oponašaju medvjede. Gubica im nikada nije zatvorena, uživaju u mirisu truleži i najveći su otimači mladunčadi drugih zvijeri. Vole da krcakju laviće na bezbjednoj udaljenosti, ali dovoljno jasnoj da lavica sve može da vidi. Sadizam od njih treba da uči.
Vjekovima je ovaj stvor jedan od značajnijih gem elemenata u toteizmu. Vjeruje se da vještice koje bace vradžbine sa hijeninog izvora i proklinju uz izrezbaren lik gubavo iskežene face, postižu da efekat prokletstva nastavi sa divljanjem kroz generacije ukletog (prodirući duboko u budućnost). Ljudi koji prime takvu opačinu se ponašaju kao da su od hijeninog soja: drže se čopora (u kom se već nalaze jednako nakaradni likovi), obično leže/sjede na istom mjestu, promatraju snažnije i ljepše primjerke drugih vrsta, mrze, manijački se kikoću, uvijek laju, napadaju s leđa, otimaju lovine (ili blago), sakate, praljaju, truju… a, ako kojim slučajem ostanu sami… bježe glavom bez obzira, i dok si se osvrnuo, tek tako nestanu sa lica zemlje.
Hotentoti (etnička skupina slična Bušmanima) smatraju da svijet uništavaju i prljaju hijene… i da bi valjalo protjerati nakot kako bi potom posebna, magijski gusta kiša oprala zemlju. Hotenoti su se sveli na stotinak primjeraka, dok su hijene danas zaštićena vrsta, svim mogućim konvencijama.
Rana psihologija bješe odvažna… I tada je zabilježeno da postoji posebna karaterološka grupa: Hyaenidae Hominis. Karakteriše ih držanje u grupama, primitivizam, sadistička svijest, napad bez razloga, degradacija svih vrijednosti, provociranje, podrugivanje i poriv za “zapišavanjem” tuđe teritorije. U prevodu, ljudske hijene.
Ova teorija je odbačena, naznačena kao nehumana i posve problematična. Vele da su ljudi nalik feniksu – dižu se iz sopstvenog pepela, i postaju bolji.
A ti. Šta ti veliš? Te rane što nosiš… jesu li od ugriza feniksa?
Ako ih nemaš… da nisi, možda samo malko, hijena?
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.
*** Ukoliko želite da redovno pratite kolumne, pridružite se zvaničnoj stranici na Fejsbuku: https://www.facebook.com/mili237