Salvator Mundi – ili Spasilac svijeta, latinski je termin često korišćen u ikonografiji – kao prikaz Sina Božjeg. Renesansno doba je izrodilo brojna umjetnička djela (slike) na kojima Isus drži blistavu sferu koja – prema nekim tumačenjima – predstavlja ili zemlju ili raj (u zavisnosti od autorove namjere, ili od mecene koji je umjetninu naručio).
No, motiv je, zbog snažne poruke, pozajmljen i idejno rekonstruisan… ušavši tako u filozofsko-altrustičku materiju – kada je stvoren novi pojam: Salvator Interiorem Mundi, ili Spasilac svog (unutarnjeg) svijeta.
Danas, u objedinjenom pristupu više humanističkih nauka, Spasiocem svog (ličnog) svijeta smatra se ono čeljade koje nije zaobišlo, ali jeste prevazišlo muke do sopstvenog “uspenja”. Ne govorimo o “čistoj” ličnosti (koja nije ranjena), već o oporavljenom čovjeku – o čovjeku “koji je promijenio smjer sunovrata”. U profilisanju se ovo stanje daleko prostije naznačava te podrazumijeva naprednu svjesnost o sebi. Probuđenost.
Da bi Salvator Interiorem Mundi zaslužio svoje ime, tačnije, da bi čovjek dosegao pravo na titulu Samospasitelja, trebalo bi da prođe kroz tri kruga (sfere) oporavka.
Prvi se naziva – prevazilaženje pseudoautoriteta:
Prisustvo pseudoautoriteta se smatra najjačim intersubjektivnim kavezom u koji čovjek može, nametnuto ili voljno, da zađe (i da iz njega nikada ne izađe). Radi se o puštanju (ili dopuštanju) da naš život i doživljaj svijeta bude regulisan tuđim kompasima i kontekstima, obično od jedne ili dvije osobe koje su nekim “intenzivnim svezama” upućene na našu srž. Preslovljavanje normi od strane pseudoautoriteta je najopasniji vid psihokontaminacije koju indidvidua može da doživi. Koliko god ovo bolno zvučalo, pseudoatoriteti mogu da dođu iz najužeg porodičnog miljea, nekada iz šire familije… ali, nije rijetko da to budu ljudi koje smo u ranom ili “mekom periodu stasavanja” pustili da nam zađu u navoje (obično iz povjerenja i privrženosti). Lomljenje takvih spodobnih pipaka nastupa kada shvatiš da sve što su te podučavali i ubjeđivali – ne korelira sa realnim stanjima svijeta. Čak i kada shvatiš… izuzetno je teško otkačiti udice sa zategnutog lica.
Drugi krug, ili Mutatis Mutandis.
Ova latinska zvrčka podrazumijeva višeznačni (čak izuzetno varljiv smisao), ali se svodi na sledeće – “izmijeniti ono što mora da se promijeni”. Što bi u matematici i logici podrazumjevalo izvođenje neophodnih korekcija na pogrešnoj postavci, koje bi dovele do valjanog (pravog) rešenja. U pravničkoj praksi, odnosi se na izmjenu (dopunu) određenog propisa, kako bi sjutra postao što pravedniji zakon… Dobro, a šta to onda znači u kategoriji Salvator Interiorem Mundi? E, u ovom dijelu Mutatis Mutandis podrazumijeva: “promijeni sebe, ali da ne izgubiš sebe”. Izgradi se i poboljšaj, kako bi tvoja istina (prava priroda) bila ojačana i zaštićena… Ovladaj znanjima i manirima koji su blagorodni po tvoju suštinu, i svih onih sa kojima dođeš u kontakt. Da tvoje biće postane reprezentativni uzorak prirode tvog srca, U suprotnom, izmjena sebe kako bi se “užlijebili” u mehnizam koji nam ne prija ne stvara čovjeku leđa, već izbočinu – grbu, iskrivljnu kičmu života.
Treća sfera zahtijeva oporavak od jednog mita koji je najužasnija ljepota laži što počiva u kori smisla svakog čovjeka… očekivanje da si zaslužan.
Kolebljivi smo na nadu da zaslužujemo mnogo toga što će biti nepokoreno kad sve to jednog dana dođe do nas (ljubav, sretan život, bogastvo, bajke… i dukati zvijezda).
Ne ide to tako, tačnije – neće da dođe, ako si ona strana koja samo čeka.
Zasluge obično stižu nakon odigranih činova… Muzika za ples podrazumijeva plesača, inače je samo pjesma, melodija.
* * *
Hoće se čovjeku da vrišti i viče u odbranu svemira… Kao kad bi mrav ošamario drugog jer gleda put Mjeseca. Da se Luna, čoče, ne istroši od pogleda.
Ulazak u bitke zarad zabluda i eksplozija otkriva našu nemoć da pobijedimo gada u nama samima… Kad bi svaki od njih iskreno zavapio šta predstavlja, rekao bi da je Spasilac svijeta! Kao da svijet iko napada. I kao da svijet traži spasioca.
Otkud onda siročetu superherojska iluzija?
*
Ne, ne treba ti druže novi početak… već oporavak od povazdanog umiranja.
Kad drugima pomeneš da si svemu žrtva, kažeš li bogati i da si samom sebi giljotina?
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.