Od starog mastila, do digitalnih simbola – sačuvalo se mnogo, ali ne i svaki od drevnih zapisa. Za dugo je ostala tajna “kud nesta priča što je prva nastala?”. Nađoše je tamo gdje se prekida dotok Sredozemlja, i naravno – bila je o bogovima.
* * *
Postojao je ON. I dalje je tu, doduše. Nije mogao da ima ime pojmljivo nižim bićima, pa mu nadjenuše Ekat ili Nem. Oba se izgovraju tihim uzdahom, kako glas ne bi skrenuo pažnju titanskog oka. Jer – uništava sve na šta naleti, Zemlja bi mu za za gaženje baš dobrodošla.
Nekad je bio samodovoljan. Potom se nađe u ljubavi sa najdivnijim stvorenjem čiju je kosu činilo dvadeset devet kosmosa. Za nju imena nema, osim što su je ispisivali sa ONA – krupnim slovima, u rijetkim prilikama. Od ljepote njihovog odnosa svemir je počeo da se širi i cvjeta. Posvuda visine i dubine plaventila, te rojevi zvijezda. Vele da je tada otpočela muzika. Bješe to postojbina bajnih mirisa. Sva čula su mogla biti nadojena, jer je prosto Ekat bio zaljubljen i zbog ljubavi naočito dobar.
Prošla su eonska vremena, a bliskost dva titan-boga samo bivala snažnija. Prođe još toliko, dok Ekat ne zaželje da ima poroda. ONA tužno prihvati, te saže svu ljubav u veliko jaje… rekla mu “Sad ga utopli”, a tren nakon toga, zgasla.
Ekat je pokušao da je oživi, prikupljao kosti i vene iz kičme mladih svjetova, ali nešto nalik sebi, kao što bješe ONA, nije mogao da vaskrsne ni oporavi. Titan-bog osta neutješan i od tuge bolan, što njegova moć nije dovoljna da u postojanje vrati nešto što je trebalo da bude ljubav besmrtna. Jadikovao je i vikao. Prstima je bušio rupe u prostoru, rasuo rojeve, ogluvio muziku, a plavetnilo svemira pretočio u crnilo. Kako uradi tada, tako i danas osta.
U nekoliko navrata je pokušao jaje da uništi – kriveći nerođeno čedo za smrt sreće. Nikada ga nije dodirnuo, iako je znao da sin titan-boga neće vidjeti svijeta ako mu toplotu ne pruži. Odgurnu ga tako, skoro zgađen od prizora. Zametak se približi ogromnom suncu te od njega nadoknadi svu ljubav koju ne dobi od oca. Tog jutra kada se sin pojavio, tada i nasta jutro. Bješe lijep na majku, a moćan na oca. Skoro.
Ekat mu odmah iščupa ruku, ote polovinu vida, jezik, pola sluha i reče “Sve dok se bezdan ne ispuni vjekova, nećeš ih dobiti nazad. A ona – ONA će za tebe ostati nepomenuta!”.
Rastao je u strahu, svjestan da ocu malo treba da uzme i ostalo što ga čini božanstvom. Da ne bio bio sam, poče da stvara svjetove i na njima sije sitne živote od kojih je tržio da ga poštuju i vole. Ipak, kako nije osjetio ljubav i dobra od strane roditelja, malo mu je falilo da se razbjesni i uništi sve svoje igračke. A onda bi pravio nove. Vremenom se izvještio. Lagano je svemir sve više imao svjetova na kojima je bujao život. Sitan, ali značajan. Onda se Ekat umiješao… počeo da proždire svaku planetu koju je njegovo dijete sročilo. “Oduzeti, pa nek tuguje!”.
Sin je znao da bijes nikada neće da stane, i da ima još dosta vjekova da prođe, kako bi mu bile vraćene ruka, oko, jezik i sposobnost za slušanje. Odluči da napravi varku, pa je svakom novom svijetu dao odraz u ogledalu. Tako bi ih stvorio dva, umjesto jednog. Skoro identični, samo što odraz bješe iskvaren i zao – za kog mu ne bi bilo žao ako bi ga Ekat pojeo. Dobre bi u izmaglice svemira sakrio.
I tako, dok naš Bog čeka da mu otac vrati ono što mu tijelom pripada, Ekat nastavlja da ruši sve što je ovaj stvorio.
* * *
Mislili ste da će biti jednostavno? Da prva od svih legendi mora imati naum završenog. Kako li ste se prevarili.
Ostavila je samo pitanja… i Našeg Njega nedovršenog. Čedo jedno napaćeno.
Dok prikupljamo vene i pravimo bolje kičme, padamo u ponovljene, sitne priče… iz nas u nama viče “jesmo li samo odraz boljeg svijeta, što mora da rikne?”
Jesmo li tek mamac ili lomljive igračke?
Drugi se mole i nadaju “Ipak je drugačije – Titan se povukao, Sin se oporavio. Dobro je… moglo je mnogo gore da bude”. Opet, plaše se, da “gore” prikuplja horde.
A ja razmišljam, svaki put kad u nebo pogledam – kako bi svemir drugačije mirisao, kako bi danas mnogo toga ljepše bilo – da ga je samo ONA držala u krilo.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.