– Tu si čovječe! – zatekao ga je kako pilјi u jezersku tamu. Jakna preko ramena, razvezana kravata što je ulijevo pobjegla. Mjesečina mu se dade po licu i stegnutim šakama – upisa lunatičan sjaj ludaka.

– Ajde… – mahnu mu hitro i okrenu se put hotela – … Svi te čekaju.

Pogleda ga. Bijes i sjetan trag što na iscrplјenost vuče.

– Čuješ li me? Za tri minuta počinje.

– A šta da im kažem prijatelјu?

– Molim? – (zabezeknuto) – Kako šta čovječe?! Pa vidio si… Ti si vidio šta je sa druge strane.

Osmijehnu se, sjetnije od pogleda. Skoči na stijenu i prebaci noge preko ivice. U trenu je izgledalo kao da će da skoči, zapravo trupi i zavali se kao da sjeda u udobnu fotelјu.

– Koliko si već u programu?

– Čemu sad ovo?.. – nemir ga je vukao da ga uhvati za ramena i uvuče u salu prepunu gostiju i novinara, ali nešto mu govoraše da neće moći -… Dobro. Ukupno dvije godine da sam dio tima.

– I koliko znaš o ipso česticama?

– Hm… znam da su dio naše stvarnosti… ali samo u fragmentima. I da dimenziono prelaze nekud drugdje.

– Donekle si u pravu… ekonomisti imaju tu naviku da pojednostavlјivanjem iskomplikuju istinu. (kurvinski pogled iskosa) A ti si ekonomista?

– Dobro… samo sam ekonomista. – u drugačijim okolnostima bi se na ovo uvrijedio, ali sada je svijet čekao da sazna ogromnu stvar. Nemam vremena za gulјenje i raspravu ti izgublјeni stvore! Trebalo je tog zalađenog majmuna što prije dovesti ispred kamera – Objasni onda meni, šta su?

– Ipso čestice… – baci kamenčić u vodu – … su odjek svijeta kojeg ne vidimo. Sitna varijacija u vazduhu koja nestane čim do nas dođe.

– Eto! Hvala ti! – svjestan da je zvučao ironično – Možeš li sada da budeš lјubazan i da kreneš i saopštiš šta si saznao.

– A ja sam… – nastavi smireno, kao da je tek svikao uzde na konju – … Uspio da ih održim toliko dugo, da sačuvam gustinu miliona takvih čestica… i napravim tek tri centimetra proreza… nije potrajalo duže od dva minuta.

– Polako, polako… – primače mu se na nekolika koraka – … Ti mi to sada saopštavaš šta si vidio? Zar ugovor ne brani…

– Batali prokleti ugovor! – okrenu se kao raspomamlјena hidra.

– Ne mogu, jer nam svaki dinar zavisi od finansijera… Imaš sreću pa nisam od onih što prenose.

– Hahaha! – zabaci glavu – Koja si ti budala prijatelјu! Koje su budale svi oni što unutra čekaju.

– Jesi li ti to pijan?

– Ne dovolјno.

– Šta si vidio?

– Zapravo… nije stvar u tome šta sam vidio… već šta je sonda učitala. Kroz prorez je mogla samo da prođe slamka… sa pet od devet senzora.

– Dobro?

– Snimlјena su nekolika kadra i uzeti uzorci atmosfere. Sve nedovolјno, ali…

Ovaj se uhvati za glavu.

– Znao sam! Hoćeš da kažeš da nije bilo ništa! Tamo iza nije bilo ništa. Ne postoji “druga strana”, zar ne? – srce poče da mu kuca u grlu – Godine protraćene… izgublјene tolike svote novca. Majko mila, šta da radim?

– Polako ekonomista… polako. – uspravi se na stijeni – Bilo je. I te kako je bilo.

– Znači postoji? – zagleda se u oči nadojene mjesečinom – Svijet mrtvih zbilјa postoji?

– Da… – sklopi oči – … Od svih mogućih podjela, univerzum se dijeli i na taj – svijet živih, i onaj kuda duše odlaze.

– Pa to je čovječe sjajno! – skoči i nehotično se ugriza za usnu – Šta onda čekamo? Idi unutra i saopšti civilizaciji! Odmah!

– Jedna stvar… – uze kamenčić, ali ga ne zavrlјači, već stegnu u šaci – … Ipso čestice oksidiraju.

– Dobro, pa?

– Hahaha! – opet taj ludački grohot – Šta je potrebno da nešto oksidira?

– Kiseonik valјda? – zbunjeno reče.

– Upravo! Kiseonik!

– Pa šta hoćeš da kažeš?

– Hoću da kažem… – namjesti kravatu, navuče jaknu, popravi rijetku kosu – … Od početka smo bili u zabludi. Kiseonik nije vitalni konstrukt. On je dio degradacije… postupka trulјenja.

– Ne razumijem?

– Razumjećeš prijatelјu… – krenu stazom put hotela – … Tamo gdje je disanje, tamo je “druga strana”.

– Molim?

– Da… – svuče mjesečinu sa kapaka – Ovdje je kiseonik… On je dokaz trulјenja… Mi smo svijet mrtvih… Mi smo druga strana.

 

Milisav S. Popović