Ima tih, svakojakoštarija, što su se za kaiš prikačile, pa ćule za jučerašnjim – vuku se još iz mitologije djetinjstva… Ostanu pored misli, sve dok ne odrasteš – tek naknadno, u polučasu, kažu zašto su se uz tebe zgučile. Tako je sa “crvenim zlatom”… ukus malina je iznad prostojezične senzacije žvakanja. Iako mi je i to, kao klincu, išlo sa slašću. Legenda, što se iskazala godinama kasnije… odrolala se duboko uvis onda kad su se sve ostale, važnije krpe uštepale. Bilo je vrijeme za sitnice što se ispostaviše za život važnije.
* * *
Malina je jestiva tvar mnoštva biljnih vrsta iz roda Rubus iz porodice ruža.
Voće na pravilnom botaničkom jeziku uopšte nije bobica, već je sjedinjena “sladosna srž” brojnih pijavica oko jezgra. Ali, prihvaćeno je da je bobičasta – te tako i ostade.
Malina je dobila ime po svezu od anglo-latinoznih riječi koje čine kovanicu “raspeja” – što znači „gustina“. Njemci imaju možda i najbolji naziv – “ugušćena sladota zanosnih misli”.
Arheološki dokazi pokazuju da su još stanovnici paleolita jeli malinu. U helenističkom periodu malina je dovođena u vezu sa plodnošću – zato se tako često pominje u grčkoj mitologiji. U pričama, bobice su nekada bile bijele, ali kada je Zevsova sestra, Ida, uprla trn u sitno meso, prosula se krv – koja ih premaza crvenom bojom… i tako rumene, od boli i trpljenja, ostadoše do dana današnjeg.
Popularnost maline u hrani i medicinskoj upotrebi nastavila se i u srednjem vijeku, kada je njen sok korišćen i kao tzv. “crvena mrlja” (kao začin) i “crveni eliksir” u borbi protiv gnoja krvi. List se koristio u mnogim kulturama kao narodni lijek za oblaganje usne duplje, liječenje zubobolje i olakšavanje upale grla. A isitnjena stabljika bješe prva brana crnoj smrti (pacovska groznica praćena teškom dehidratacijom). Naravno, moderna medicina je prihvatila efikasnost biljke – pa se njeni elementi nalaze u ljekovima za tretiranje nervnih poremećaja, kardio-vaskularnih tegoba, stomačno-crijevnog trakta, kao i u kapsulama za smirivanje “ženskih ugruva” (nastalih zbog menstruacije ili hormonskog disbalansa). I time je nauka rekla dovoljno, baš dovoljno za sada.
* * *
Tako davno, još u vrijeme dinosaurusa, zmajeva i grifona… kada je i nebo imalo trnje da se odbrani od kopna, a sve ostalo bilo spremno da ubije u treptaju oka, iznikla je voćka, što se nekako zbunila sa časom nastanka. Tragično meka za krvožderno okruženje. Tako makar kažu oni što su zamotavali svitke i pružili čovječanstvu priliku da spozna zemaljske uspomene. Svjedočanstvo iz vremena kada ljudi ne mogaše da postoje.
Na obrubu pisanije, sitnim znacima, kao da se stide, dopisaše i ovo… “Malina je jedino voće koje usni prije nego što će da umre”.
A nisu rekli… iako su možda znali… da kad se u šaku uzme, i stegne tako jako da popuca svaka bobica… nastaje sok, čija se suština zbog dodira vazduha izmijeni toliko, da ukus više ne naliči onom što dođe do stomaka nakon prostog gutanja.
Istisnuta malinska voda, ili kako je druidi nazvaše – rapska raspeja. Tada malina ne spava. Svaka njena kap bi učinila da ublaži surovost prirode bilo čega… čak i kamena. Ako se nakapa, stijena bi postala meka. Neobično, ali tada malina ne spava, iako je samo trenutak prije umrla.
* * *
Svakojakoštarije, što ti se za džigarice prikače, pa učine da oči sklopiš…
I tako stalno, stalno… dok ne pocrveniš.
Sporo davljenje… što sporije… samo da ne opupoljiš.
Istorija muke… prije paleolita.
Nastala kad su čovjeku uzeta krila… a ostala za letom surova uspomena.
Kako onda nećemo biti sami sebi sjenka?
Nekad i tek ponekom, dođu malj i pesnica, pa ga stisnu najednom!
Dok ne pukne i ne procuri iz svake žile srca.
Umjesto da iscuri i krepa… ukus procvjeta.
Zamiriše rapska raspeja.
Takvi su kadri da stijenu upitome da više ne kamenja…
Znam da si ti, koji ovo čitaš, dio tog svijeta.
Pobogu, nije ova mitologija zbirka za svakoga.
Tu, u tački, na lat ispred čela…
Tu ti leži ugušćena sladota zanosnog razmišljanja.
Malina je tvoja preteča.
Tako onda dođe da je i tvoja duša… iz porodice ruža.
Neka ovo bude polučas tvog buđenja…
Lagano… i bez trzaja.
*
Tvoje oči su svjedočanstvo iz vremena kada je bilo mnogo ljudi… a nigdje čovjeka.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.