Vele da ne umijemo da sačuvamo ništa… međutim, ima stvari od kojih se ne opraštamo. I te kako njegujemo Janteloven. Nisu uspjeli da nam ga otmu, ukradu ili sakriju. Slijepo se držimo rubova te drtine – na svakom koraku, u svakoj ulici, za bilo koju priliku. Prenosimo ga sa kolјena na kolјeno, iz pogleda u oko i možemo da se podičimo kako je danas unuče požrtvovanije u jantelovanju od đeda… Jedna sjajna tradicija, kojoj smrti nema. Pitate se šta ovaj pojam znači? Samo lagano. Sve će biti jasno… s pažnjom zapratite red riječi u nastavku.

Prvo, skočićemo do sjevera Evrope. Skandinavija nam je neophodna u ovoj studiji slučaja. Tako prostrana i neobična zemlјa – često je bila tretirana kao posebno mentalitetsko čvorište Starog kontineta… Povremeno apsolutno nepodudarno sa ostalim obrascima ponašanja u drugim državama. Skandinavci su kadri da za sebe kažu da su “raznolik soj” – i da je nemoguće uočiti pravilnosti u njihovim naravima. Međutim, posmatrano sa distance, konture i obrasci njihovog kulturnog skeleta, i te kako ukazuju na jedinstven izvor – zajedničku prakolijevku vaspitavanja. Iako su danas ove četiri države bez premca u osvajanju “novih horizonata” – posebno kada se govori o tehnologiji i lјudskim slobodama – često se oni sami osvrću na gubavu svijest koja je nekada osakatila meso Sjevera. Na taj način se trude da poduče podmladak o opasnostima koje vrebaju iz Jantelovena – iz zla koje su njihovi djedovi srčano praktikovali.

Janteloven je norveški izraz za obrazac prezrivog ponašanja (emotivnog i psihičkog ugnjetavanja). U nekim atlasima ga definišu i kao mentalitet duhovnog razvrata. Radi se o socio-psihološkom terminu koji obuhvata negativne stavove sredine naspram lјudi koji su određenim kvalitetima odskakali od zajednice. Prezri, otjeraj, ubij drugačije – urezano je u pločici što se čuva u Malmeu. Muzejski eksponat srama.

Janteloven je tako za dugoročnu posledicu imao usporavanje, povremeno i potpuno blokiranje razvoja čitavog naroda. Logično, kada su klali pitome vratove.

Potpuno izopštavanje naočitih pojedinaca – osnovna je odlika ovakvog ponašanja.

Iako bi se o pomenutoj zbirci stavova moglo govoriti naširoko, dansko-norveški pisac Aksel Sandemose je još 1933. godine napisao djelo u kom je izdvojio deset normi koje čine jezgro Jantelovena… i time nama, što se okupismo ovdje, olakšao posao. One glase: 1. Nemoj misliti da si po bilo čemu poseban, 2. Ne misli da si dobar kao mi, 3. Ne vjeruj da si pametniji od nas, 4. Nikako se ne zavaravaj se da si bolјi, 5. Ne misli da znaš više od nas, 6. Ni ne pomišlјaj da nas u bilo čemu nadamašuješ, 7. Ne vjeruj da išta vrijediš, 8. Ni ne pomišlјaj da nam se suprostaviš, 9. Ne misli da je ikome stalo do tebe, 10. Ne misli da nas ičemu možeš podučiti.

Smatralo se da „napredni“ donose promjene koje mogu biti pogubne za ustajale mozgove i njihove životne navike… te se strogim pridržavanjem Jantelovena čuvala stabilnost društva. Stabilnost, a? Tek mnogo vjekova kasnije, ratovi, egzistencijalne krize i mnoge druge pošasti su naučile Skandinavce da se upravo davanjem prostora za disanje doprinosilo opstanku… ali i napretku roda. Posebno, ako se pružala podrška lјudima sa iskrom nekog talenta. Tako je Janteloven prognan u Pakao… ali se izgleda odatle izvukao i domigolјio na Balkan. Ovdje se baškari već izvjesno vrijeme – i ne misli da ode.

U švedskom narodu postoji jedan izraz, za mnoge druge neprevodiv – a glasi lagom. Bješe on lukav odgovor na Janteloven, gdje se „prava mjera“ smatrala najbolјim vidom ponašanja. Lagom je nametnut od strane onih koji su jedva preživjeli činjenicu da ne smiju više da praktikuju Janteloven. A pazite ovo, mi smo od onih rijetkih nacija, u kojoj lagom ima parnjaka. Naša riječ taman u potpunosti oslikava njegovo značenje. Šveđani su tako, zadugo, vjerovali da zajednica treba da bude bolјe mjesto za individualca i tolerantnija po njegovu osobenost… ali da i on sam ne smije mnogo da odskače. Tačnije, „savjetovalo“ se da svako treba da bude lagom manen – taman čovjek. A ako je neko proklet darovima većeg znanja i svevidećih očiju, neophodno je bilo da konstantno lomi zglobove genijalnosti… da prosto ne bi štrčao. Jer, to ne valјa. Prosto vrijeđa većinu. Naravno, kako je evolucija za vrat ščepala Janteloven… slična sudba zadesi i šugavi lagom.

* * *

Bila je ta jedna djevojka… uvojaka od kojih se napravio ležaj za mirise maja. Očiju prozirnih kao što se zelena travka providi kada dopusti suncu da je zrakom rastakli. Ramena malo povijenih, da čuvaju kapiju od srca prezrelog. Bila je… više ne.

Pojele su je zle oči Nikšića… one masne, nakačene na lica što liče na face orangutana. Izgrizle su je priče koje su rasle kao što kvasac naraste kada se ostavi bez zabrane. Plela je suze… htjela je da se sakrije. Uspjela je. Otišla je.

Kad bi samo prošla ta stara noć, i utekao mjesec na koji Janteloven laje… moj grad, a možda i tvoj, naučio bi da se raduje. Pitate li se zašto tako boli kada se o tuđe poglede sabijete? Zato što drugima smeta svjetlost. Bi da te ugase.

Nјu jesu. I malo im je… Ali, kad god namirišem trag kiše shvatim da ti nisu oteli titulu… Pa čak i da drugi ne pamte ja volim da pamtim kako se odmarao maj u uvojcima jedne predivne cure – u sjaju kose Jelene od Rose.

 

Milisav S. Popović