“Dijete, ne bi trebalo da si ovdje”. Glas mu bi sveukupan.
Odstupila je od prašnjave ptice.
Pomisli: “Ovaj čovjek je mogao govoriti u pustinji, a ljudi bi ga kilometrima daleko čuli”. Shvatala je, iako je imala samo sedam godina, ali shvatila je zašto su ga svi u zajednici duboko uvažavali.
Djelovao je kao poglavica… kao da o svima zna sve… nije ni čudo što je bio glavni kada su rođenja u pitanju, o sahranama da se i ne priča.
– Šta god radila… to joj neće pomoći. – reče – Jadna životinja je mrtva.
Obrazi se zajapuriše, obori pogled. Mislila je da niko nije vidio, tu – iza kapelne kapije. A posebno je mislila da niko nije znao šta je radila.
– Ajde… – pruži ruku – … dođi. Budi dobra djevojčica i ispoštuj svog dedu.
– Brzo ću… – izusti, ali se ne pomjeri sa mjesta.
Čovjek klimnu, i ode puteljkom do mjesta gdje se sve zbivalo… gdje je gomila poslušno ćutala i čekala da se ceremonija okonča. Sunce je bilo visoko, a jutro tek što se ispililo. Biće to sparan dan. A, ona je imala tako malo vremena.
Spusti dlanove na gavrana, i pokuša još jednom:
Još si ovdje… ne daj… molim te, ne daj se tako lako… probudi se… Samo jedan udar srca… pa još jedan… samo toliko… Dovoljno si spavao.
Ništa.
Crna ptica je ukočeno ležala.
Neka bubica se ispe do kljuna.
Gurnu je i udahnu duboko.
Protrlja dlanove, kao što čine kada žele da zgriju prste, pa ih opet nasloni.
To ljudi tako… jer misle kad neko umre, da mora tako… Znam da ne mora… Znam… evo ti malo mog života… Uzmi od mene… samo se probudi.
I opet jedno tupo ništa.
Bješe jednako mrtva kao i prije… samo možda sad i mrtvija.
Suze joj udariše na oči, pa ih hitro obrisa. Opet udahnu, ovog puta dublje, protrlja dlanove – ovog puta duže… smjesti ih bliže, tamo gdje je srce stalo i opet sve ponovi, sa nešto drugačijim rasporedom molitvenih riječi. Ali sa istom namjerom. Da je od smrti oslobodi.
Oživi! Oživi!
Ništa.
Pomisli kako se nije dovoljno potrudila, i kako bi trebalo da uzme pticu u ruke i privije grudima… i prije nego što krenu da uradi kako je naumila, ogromna šaka je dotače do ramena. Nježno, ali jako.
– Dosta! – opet onaj čovjek koji svakog zna – Ajde! Treba da se oprostiš od dede.
Ljuta, uplašena i tužna. Tri ćutljive pletenice se uviše oko grla. Ustade i krenu puteljkom do kapele. Haljinicu nije otresla.
Čovjek je u stopu pratio, odlučan da se sve odradi kako treba.
* * *
Pričao je čovjek kako je deda bio sjajan komšija i zemljak. I da su ga svi voljeli neizmjerno. Okupljeni su ćutali i klimali… nikome suza nije potekla. Za njih je on bio starac koji je dožovio brojna ljeta. Ali kad ovaj reče kako je “podnjivio unuku, koja rano ostade siroče” – nekolika glasna jecaja odoše put neba.
Nije ni morala da se okrene… znala je da su to one dvije debele piljarke što su svuda nos zabadale.
A onda je prestala da ih sluša.
Gledala je u dedu i njegovo mirno lice. Kako spava i ne diše.
Nije htjela da plače, jer nije bilo ni mjesto ni vrijeme.
Samo je trljala dlanove i spremala se da priđe.
Kada eulogija krenu da se suši sa usta poglavice, siđe dijete sa stolice, pope se na one dvije stepenice… i spusti rukice na dedino srce.
Gomila uzdahnu glasno i nađe se, poput ovaca, iznenađena.
Ona se ne okrenu, već tiho reče:
Dedice… Samo jedan udar srca… pa još jedan… Dovoljno si spavao… molim te. Trebaš mi… da odrastem. Pa da posle ja čuvam tebe. Još samo toliko da budeš ovdje. Ne ostavljaj me. Probudi se…
Ništa.
Odvukli su je od njega, da više ne bi pokušavala.
Počela je da vrišti, da se otima, ali – bili su jači.
Odveli su je iza kapele i tu je zadržali. Dok deku ne bi sahranili.
Sjela je na travu i gledala u ruke “Kako ne radi?”
A onda, nešto prhnu i proletje visoko, kao da se hvali.
Crni grozd! – onaj što su mislili da je gavran zacrkli.
Duša joj se ozari!
A samo koji tren naredni, ču krike od čuda što se iz one gomile prelomi.
I njegov glas, njegov mili glas kako je doziva.
– Evo me deko! Evo! Dolazim!
* * *
Toliko te uporno volim, da nema dovoljno sjutara da ti objasnim… Zato ću Bogu molitvama da dosadim… sve dok smrt ne preživiš… Da te onda sveukupno zagrlim… i od sebe ne pustim.
Milisav S. Popović
*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.