Sa prstima na orošenom licu, i pogledom od pepela, pokušavala je da dokuči unutar njegove duše… Tresao se od čupanja, samo što glas nije puštao. Teško da se navikao, ali bilo je nečeg u tome što mu ovo ne bijaše nepoznato – “spasenje od demonskog” se u poslednje vrijeme često odigravalo. A to prokleto čupanje je bilo put ka iscjelјenju…  privremenom doduše.

Hoće ono što se u dubine sabija da se vrati… da izroni jače, zaliječeno. Hoće, a on to tako nije htio… da svijet ne vidi ko je, i da lјudi ne spale potom sve što je volio.

A opet, ako mora da se iščupa i makne, makar su  zajedno… makar je sa porodicom.

– Kao što je rekao telal… – micala je nježno graške znoja – … ako se oslobodiš ovoga, sve će biti u redu. Niko te neće od nas uzeti.

– Znam… majko. – riječ prelomlјena od bolova, ali poslušna i izrečena. Nekad nije mogao ni toliko.

Povremeno bi mu prošlo kroz glavu kako se njegovi vršnjaci plaše kad odu seoskom travaru na vađenje kvasnog zuba… “boli kao sedam gromova!” – pričalo se; ovo je bolјelo kao da mu vade obje vilice iz lobanje, i ne krpe rane, pa hladnoća tmine vrijeđa zjapeće rupe hitrim lizanjem.

– Okreni se malo u stranu! – zapovijedi otac, koji je sve vrijeme bio iza njegovih leđa.

Lijepa, zdrava krv uteče bez prskanja. Proli se niz dječakovu kičmu, sve do tabana. Tu se i zaustavi… nije htjela da otcuri ispod peta, da se ne pomiješa sa stajskim đubrivom.

Štala je nadjačala miris mesa… štala je prikrila šta se dešava. Još jednom. Vjerovatno će opet za mjesec, dva. Čudno svetilište za otkuplјenje od grehova.

– Tiho, tiho… – mati je dodirivala čelo i učila ga da zagrize daščenu oplatu.

Otac je mijenjao volujske krape pa uzimao sječivo za gulјenje pruća… svaki put kad bi jedno odložio, komad dječakovog tijela bi se zakačio za oštricu.

– Kako nas bog kazni! – bijesno je cijedio – Da dobijemo ovo! – zabi sjekirče u tvrdoglavi komad kosti – A molili smo te! Godinama smo te molili! Daruj nam dijete! I vidi šta nam dade! – baci grumen vreline u stranu – Čudovište!

Supruga ne pogleda… znala je da neće valјati da bilo šta odgovori… samo ga je trebalo pustiti da istutnji.

I sin je znao slično, samo neizgovoreno drugačije… Naučio je da se stidi što se takav rodio.

– Dodaj mi ajlu!

Obojema srce zaigra od sreće. Malom jer je znao da je tajo makao sve, majci jer je mogla da ubrzo da ode do šume da se ispovraća i isplače.

Bijesni gorostas zahvati iz tegle punu šaku smole – i utrlјa ajlu u rane. Ipak, iako je u tom trenutuku mrzio život koji mu se ispostavi, i gorio u sebi od želјe da utekne od nakardnosti  i da se nikada više ne vrati… potezi su mu bili nježni i pažlјivi.

Iako je čudovište… moje je. Za ovo su krivi grešni preci… mora da je kazna što su nešto užasno činili.

– Nećemo stavlјati zavoje… od ajle će da se zagrije, pa će da se iznoji. Do ujutro će najveći dio da se skorča… za sedmicu… – spusti pogled prepun umora i iscrplјenosti… – za sedmicu će moći da navuče košulјu i da izađe… da se igra.

Mali klimnu poslušno, lice mu mače svaku sjen – kao da su metalne grabe zbilјa makle sve iz njega što ne treba.

– Znaš šta dalјe treba… – prije nego izađe iz štale, otac reče.

Znao je. U nekoliko pokreta, sin se ispravi, sveza oko ruku debele omče i prebaci ih preko viseće grede. To će mu pomoći da kad mu se prispava da ne legne i ne zagadi rane. Uz njih će moći da usni… stojeći.

Kad su njih dvoje izašli, sunce ih vrućinom zateče. Već bješe podne.

Dugo su unutra ostali.

On skinu krparu i tutnu je ženi.

– Operi ovo… ili baci, ako ne može krv da se makne.

Žena prihvati platno i primače ga grudima.

– Da te nisam čuo! – predosjeti njene suze – On je čudovište! Ako ga ne izliječimo, ubiće ga!

– Znam… – htjede još da kaže, ali zastade.

Oboje se zagledaše u nebo, vjerovatno tražeći boga. Samo plavetnilo, mistično i daleko.

Hropnu umjesto uzdaha i krenu put bunara, ali prije nego ode reče:

– Ne znam koliko ćemo dugo moći ovako sa njim… prokleta krila stalno niču.

* * *

Ljudi, tako brižni.

Hoće da ti pokažu

kako u ovoj staji

mogu samo balege,

samo isti smradovi.

Svi ostali su čudovišta,

svi ostali su suvišni.

Ali… to što je u tvojoj dubini

koliko god čupali

ponovo će da izmili.

Zato,

prestani da se kriviš…

prestani da se stidiš.

Izađi iz štale,

i iznesi sa sobom to što jesi.

Zaboravlјaš… od krila se ne liječi.

 Mnogim anđelima, drugi su let iščupali.

Milisav S. Popović

*** Priča, u formi kolumne, objavljena u dnevnim novinama “Dan”. Sva prava zadržana, i autorova i izdavača. Hvala vam na čitanju.