Prije šest godina, prijatan muški glas sa radija odluči da preskoči redovno informisanje. Izjavi bez pardona: “Dragi slušaoci ovo jutro ćemo započeti drugačije… pročitaću članak objavljen u novinama na stranicama kulture”. Bješe to prvi put da sa radio talasa čujem kako trepere slova iz mastila što je išetalo sa vrha mog drhtavog pera. Bio je to prvi put da mi se koža ispod kože naježila. Slušao sam, kratkih udisaja, kako nepoznat čovjek sriče priču o tihim vrećama. Nakon toliko ljeta, tekst sam konačno dokrojio i porubio bez krzanja… poklanjam vam ga još jednom… možda nekome zatreba.
* * *
Štavili su ih od kože razigrane jaradi… one koje još ne naučiše da mekeću kako treba. Šile su ih zanatlije sa posebnim znanjem – znanjem koje se više ne prenosi… znanjem kojim danas niti jedna ruka više ne vlada. Krili su se prilikom izrade, da ih niko ne vidi – da se magija štavljenja gledanjem ne pokvari. Trampili su čudne vreće za sirovo meso – jer zlatnici tada ne bijahu na cijeni. Uzimali su ih oni koji su od džakova tražili nešto poput spasenja, i željeno najželjnije – način kako da spasu nešto što je mrtvo od zaborava.
Izrađivane su u brdovitim sjenima starih planina, ali i po crnogorskim zaseocima. U njima su odlagane grešne stvari: okrvavljen nož, demonski trag na košulji, polomljen češalj, ali i sasušen pupak otetog bebčeta… Sve sami ostaci života, ali i krupni komadi uspomena na nasilnu smrt bližnjega. Tihale bi vreće o svemu… pomagale onima kojima su namijenjene da prebole i nekako nastave sa disanjem. Znate, u suprotnom takvi obično nikad više ne udahnu duboko. Samo plitki hropac obilježi ostatak njihova života.
Preuzimale su vreće glad bola čovjeka i tavile ga u mračno dno tvrde čapre. Kažu da suze i tuga iziskuju tamu. Makar je u dnu tihih vreća bilo dovoljno mraka za oboje. Ali, prava istina je bila da su pružale tek toliko milosti da se pregura dan za danom.
Tvorile su ih ruke staraca koji poroda nisu imali – jer magija se kod takvih nije rasipala stvaranjem potomstva, već vremenom sabijala u vrhovima prstiju… a ponekad i ispod vjeđa. Čamovala je osobena vještina u očima pastira koji su navikli da se igraju sa jagnjadima i jaradima… umjesto s djecom. Razgovarali bi “omađijani” dlanovi sa iglom i koncem; učili alat kako da naprave rupe tek toliko velike da kroz njih uđe surutka dana, ali i dovoljno uzane da ne dozvole gustom mraku da utekne van. I Turci su, dok su bojali ovdašnji kamen u krv, čuli za tihe vreće… i tragali za njima, ne da uzmu recept i omeče vlastite rane, već da isijeku krpe, sasijeku vrpce i oslobode tjeskobu… da se vrati nazad raji i nastavi da glođe ojađene. Onda su jednog ljeta na početku 19. vijeka, proglasom zabranili “vještičarenje u Crnoj Gori” – a cegere koji su olakšavali breme sa ljudskih pleća iskidaše na sitne krpe. Jad je tad utekao sa lanca… pojurio da slobodno laje.
Ipak, prošle su godine, dok se stari zanat nije konačno okrnjio i prestao da pravi džakove u kojima se nepodnošljivo držalo zatočenim. Pokušavali su mnogi da izuče vještinu… ali nauk se nije dao. Pobjegao je nekud u ledena jezera, istinjao u planinskim maglama… naprosto zašao i zamro u dušama onih koji su svoje breme nosili bez buke. A takvih je danas dosta, zar ne?
Ne samo da smo i ovaj biser tradicije prepustili rijeci ništavila i njenim brzacima, nego smo čak zaboravili i najveću tajnu koje su tihe vreće nosile… U zavisnosti od toga kakva tjeskoba je u njima bila pohranjena, na kraju nekog od trećih ciklusa (šesta, deveta ili dvanaesta godina) džak bi se obratio svom domaćinu. Izrečenu mudrost su ojađeni prenosili dalje, kao verse spasenja… i vremenom se ta zbirka toliko uvećala, da je bilo sveštenika koji su radije čitali poruke iz vreća narodu, nego tumačili crkvene spise.
Opstale su neke stvari… sačuvaše se neke izreke. Ogluvile su tihe vreće jer se više ne prave… ali preživjele su kapi rose što nose prah kvasne istine izrečene za nečije, sad već, oči nestale. Pa počujte… jer još ima melodije u ovim stihovima što nisu kanili da se opoje.
Od sreće i uspjeha nam dolazi vrlo malo mudrosti.
Nemati želju za životom je najveći prezir prema sebi.
Misliš da se sve dešava s razlogom, osim kad dođe do tvog bola.
Sve u šta vjeruješ – postoji i sve se da napraviti. Sve oko tebe je već odavno nečije vjerovanje. Vidiš kako loše snove ljudi imaju.
Ako hoćeš da jedeš velikom kašikom, uzmi veliku motiku.
Tuga i ljubav su nerazdvojni, nauči valjano da patiš prije no što valjano zavoliš.
Tvoje greške su tvoj život. Ali to ne čini tvoj život greškom.
Ako tragaš za istinom, pitaš li se ikad hoće li te ona razboljeti?
Ne govori o svojoj boli pred osobom koja tu bol poznaje. Sreća se dijeli, tugu poklanjaj zaslužnima.
Ako želiš da preko noći nestaneš, učini to kada svi misle da nikud više ne ideš.
* * *
Hala ti što si pročitao… i što u tihe vreće vjeruješ. Ja te samo ljubazno molim da u svojoj tuzi ne pretjeruješ. Nisi sam. U boli koju nosiš ima neke divne magije – ona će te naučiti kako se do neba putuje. Tvoja zvijezda nije zgasla – niti će! Samo te možda ovo sunce, što je svačije, ne zaslužuje. Budi dobar… došlo je, proći će.
Milisav S. Popović